Page 7 - Meša Selimović - Tvrđava

Toga dana, kad se sve desilo, nije bilo bajraktara, otisao je nekim vojnickim
poslom, a ja sam bio na strazi. Sacekali su me namraceni, s nekakvom
zluradom prijetnjom u ocima. - Idi u staju - rekli su mi. I samo su to
ponavljali, kao naredjenje, pozurujuci me i ne odgovarajuci na moja pitanja.
Djeca su cucala kraj vrata kolibe.

Obisao sam kucu i stog sase, usao u staju. Na zemlji je lezala zena. Ibrahim
Paro se otresao od slame i paucine, i pritegavsi kais izasao, ne pogledavsi me.

Zena je lezala mirno, golih butina, nije ni pokusala da se pokrije, cekala je da
sve prodje. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oci zatvorene,
okrvavljene usne stisnute. Uzas je presao preko nje. Povukao sam bijelu
rubinu i pokrio je, maramom pokusao da joj obrisem krv s lica. Tada je ona
otvorila oci i pogledala me zaprepasteno. Nasmijesio sam se, da je umirim: ne
boj se, necu ti nista. Ali kao da se jos vise zaprepastila zbog toga, u ocima joj
je sijevnula mrznja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na strazi, i
pruzio zeni: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i
pljunula mi u lice. A ja, nista nisam ucinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao.
Ukocila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u casu. Da sam ucinio nasilje
nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas,
pse, cijeloga zivota. A ljudski obzir i sazaljenje, nakon nasilja, sto joj je
izgledao kao potres, kuga, kob koju bog salje i cemu lijeka nema, nenadno su
probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru ponizenja. Od zrtve
nedohvatne sudbine postala je zrtva surovosti. Ja sam tu zenu najteze
povrijedio, teze nego svi ostali. Ustala je i posla prema vratima, pa se
predomislila, uzela peksimit i izasla, oborene glave.

Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojedjeni jedan na drugoga,
ozlojedjeni na sebe i na cio svijet, zadavljeni barskom maglom a jos teze
maglom sto se vukla po nasim dusama. Zena je izvodila jedno po jedno dijete i
umivala ih na pragu kolibe, a onda je usla u staju, ne gledajuci nas, dublje
zabradjena, da sakrije krvave pecate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u
kucu.

Uzdisuci, Paro je pominjao boga.

Ostali su sjedili ukoceni, bez rijeci.

Ustao sam, samo da nesto radim, mucila me ova cutljiva napetost i zenina
mirna mrznja, prisao sam trulom drvljaniku, i ostavljenom sjekirom poceo da
sitnim siblje. Zena je izasla iz kuce, naglom kretnjom mi istrgnula sjekiru i
usla, zamandalivsi vrata.

Odjednom se stijesnio prostor oko nas, opkolila nas je prijetnja. Sigurno je
stajala iza vrata, sa sjekirom u ruci. Kako su je sinoc savladali? Na prevaru,
silom, iznenada? I sve je, izgleda, podnijela cuteci, da ne uznemiri djecu. Cudio
sam se, divio, zalio, ali o zeni i onome sto se sinoc desilo, nisam ni rijeci
progovorio. Ni iko drugi. A stajalo nam je u grlu kao kost.