Page 57 - Meša Selimović - Tvrđava

Ostavicu mu opravdanje sudbinom, mada ta sudbina ima ime i prezime, i mada
u tu sudbinu ulazi i njegov kukavicluk. Ostavicu mu i utjehu sto me unaprijed
upozorio da se cuvam, a ja ga nisam poslusao, tu je zaista u pravu. Ali mu ne
dam zadovoljstvo da se opere mojom grubom rijeci, toliko nije zasluzio.

Izgleda da sam ga tesko razocarao. Rekao sam:

- Ne vjerujem da si to ti smislio, Mula Ibrahime.

Gledao je cas u mene, cas u pregradu, iza koje su slusale tudje radoznale usi,
zbunjen, istinski nesrecan, ne usudjujuci se da mi kaze rijec zaljenja, a
sabravsi toliko hrabrosti da mi ne kaze rijec pouke. lako bi rnu prijekor mojoj
gluposti, ili savjet da je vise nikad ne ponovim, mogao donijeti znacajno
priznanje od ljudi do kojih mu je stalo. Odao sam mu u sebi priznanje zbog te
hrabrosti i zbog te zrtve.

- Hvala ti na svemu - rekao sam na kraju. Zvucalo je prilicno pakosno.

A on je to prihvatio sasvim ozbiljno, zahvaljujuci bogu sto je bio u mogucnosti.
da mi pomogne koliko je u njegovoj moci. Onda je naglo zastao, sjetivsi se
valjda koliko je smijesno to sto govori, i prosaptao zbunjeno:

- Oprosti.

Bila je to najljepsa rijec koju je moglo pronaci njegovo kukavicko postenje.

Tako me srecno skinuo sa savjesti i prijateljski ispratio u proslost.

A za mene je to bio prvi korak u buducnost, nepoznatu i dotad nezamisljanu.

Zamisljao sarn je u ovom mracnom ducanu pored javnih nuznika, a evo, sad
sarn prognan iz tog svog sirotinjskog raja, u kojem me zestoki zadah nuznika
podsjecao da smo u sredistu grada, na dobrom mjestu, i da cu tu naci svojih
dvadeset pet jadnih grosa svake godine. Sad mi izgledaju zlatni.

Moracu da potrazim nesto drugo, ne znam sta, ali cu potraziti. Svijet je sirok,
mogucnosti bezbroj, a u meni ima dovoljno snage da neuspjeh ne primim sa
suvise zalosti. Prozivjecemo nekako. I zasto bi se moja buducnost morala
vezati bas za smrdljivi ducan pisara Mula Ibrahima? 0n bi pustio da me talas
odnese i kad bi mi bilo teze nego sad, zato je mozda bolje sto smo se razvezali
u casu kad ne visim nad ponorom.

Srecan ti ostanak, dobri covjece, koga strah cini tako nesigurnim prijateljem.
Tesko tvojim cosavim pomocnicima, bices nemilosrdan prema njima: oni te
nisu izvlacili iz nabujale rijeke. A mozda cete zivjeti i dobro, nista vas ne spaja,
ne ticete se jedni drugih, nece te muciti sjecanje na tudje pozrtvovanje, i
neces strepjeti od njihove nerazumnosti. Dobro, de, naredili su ti da me
istjeras. I mirno ces me grditi, zbog svega sto ucinim, a sve ce biti ludo,