Page 59 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 59
- Doci cu - velim i smijem se veselo.
I on se smije, bogzna zasto, zbog moje naivnosti, ili zbog svoga iskustva.
Maramu sam odnio Tijani, da uzivam u njenoj radosti.
- Zar nisi na poslu? Zasto si se vratio tako brzo?
- Prvo da vidis poklon, poslije cemo i o tome.
Vjecna je steta sto ne mogu da kupujem poklone, svaki dan, svakakve, zbog
njenih ociju obasjanih odusevljenjem, kao u djeteta.
Najprije nije imala rijeci, onda ih je bilo isuvise, rekla je da sam divan, rekla je
da sam lud, a mozda sam i divan zato sto sam lud, odakle nam novac za
ovakve skupe poklone, sigurno ce joj lijepo stajati, nije smijela ni da mi kaze
da je zeljela upravo ovakvu maramu, kako je moguce da sam pogodio njenu
misao, ali zaista nisam razuman, moram kupiti sebi cipele, bez cipela se ne
moze a bez marame moze, iako mora priznati da sam joj pricinio veliku radost.
I tako se neprestano vrtjela u krugu, od radosti do razuma, i natrag.
Smijao sam se.
- A sad da ti kazem zasto sam se vratio tako brzo. Zato sto sam te pozelio,
zato sto nije brzo, zato sto nije vazno da li je brzo, a ako ti je brzo i ako ti je
vazno da li je brzo, onda mi se nisi obradovala.
Smijala se i ona.
- Dobro, znam da si sasav, a sad mi kazi sta je bilo.
Rekao sam da nista nije bilo danas, sve se zbilo ranije, samo mi nista nismo
znali, i zasto da se sad zalostimo, kad se nije sada desilo.
Oponasajuci Mula Ibrahima, njegov izduzeni vrat i skupljena ramena, treptanje
njegovih sitnih ociju, i plasljivo izvlacenje mrsavih ruku iz dugih rukava, kao da
dvije lasice vire u svijet, pazljivo njuskaju i povlace se na prvi znak opasnosti,
govorio sam tihim Mula Ibrahimovim glasom:
- Nema te toliko vremena, pa sam pomislio da si otvorio trgovinu, ili si nasao
bolje mjesto.
A ja mu odgovaram da se jos nisam odlucio, nude mi nekoliko mjesta, ali
nigdje toliko ne zaudara kao kod njega, a toliko sam navikao, da cu svaki dan
proci tuda, da se malo nakadim.
- Pa, dobro, to znaci... - kaze ona, smijuci se, ne bas veselo.
- Nije dobro, ali znaci - smijem se i ja. Ona se vise ne igra, gleda me,
nesigumo, i kaze ozbiljno:
