Page 45 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Lažne borbe, istinski rizici

Trump u izbornu politiku nije unio samo svoje znanje stečeno u reality pro­
gramu - spojio ga je s drugim iznimno unosnim žanrom koji se također temelji
na groteskno ishitrenoj slici stvarnosti - profesionalnim hrvanjem. Teško je
pretjerati s naglašavanjem Trumpova oduševljenja hrvanjem. Najmanje osam
puta nastupio je glumeći samoga sebe (ultrabogatoga šefa) u prijenosima World
Wrestling Entertainmenta, što mu je bilo dovoljno da zasluži mjesto u Dvorani

slavnih. U „Bitci milijardera'1hinio je da mlati hrvačkog šampiona Vincea
McMahona, a onda je pobjedu proslavio tako da je pred razgaljenom svjetinom
protivniku obrijao glavu. Povrh toga, pobacao je na tisuće dolara u gotovini
publici koja je vrištala. Sada je bivšu direktoricu WWE-a, Lindu McMahon
(Vinceovu suprugu), uključio u svoj kabinet kao direktoricu Uprave za malo

poduzetništvo —ta se pojedinost izgubila u bujici svakodnevnih potopa.
Baš kao i u Pripravniku, Trumpova karijera u profesionalnom hrvanju otkrila
ga je i približila masama - na stadionima, televiziji i internetu. Možda je, kao
kulturološki čimbenik, profesionalno hrvanje gotovo neprimjetno najvećem
dijelu liberalnih birača, no WWE bilježi oko milijardu dolara godišnjih prihoda.
A Trump iz svega toga nije izvukao samo iskustvo - pokupio je i smicalice.
Kako u časopisu Rolling Stone piše Matt Taibbi, cjelokupna Trumpova
kampanja izrazito je podsjećala na WWE. Njegovi brižno njegovani sukobi s
drugim kandidatima bili su čisto hrvanje, osobito način na koji im je lijepio
uvredljive nadimke („Mali Marco", „Lažljivi Ted“). A najbliži hrvanju bio je
način na koji je Trump na svojim skupovima oponašao voditelje - što su oku­
pljeni pratili pretjerano uvredljivim poklicima (,,U zatvor s njom!", „Killary!")
- te skretao gnjev mase na već unaprijed obilježene krivce: novinare i pro-
svjednike. Promatrači su te skupove napuštali potreseni, ne znajući ni sami
što se dogodilo. A dogodilo se to da su nazočili bizarnom spoju profesionalnog
hrvanja i sleta bjelačkih supremacista.
Ono što je zajedničko reality televiziji i profesionalnom hrvanju jest da su
i jedno i drugo oblici masovne zabave, relativno nove u američkoj kulturi, i
oboje uspostavljaju zanimljiv odnos prema stvarnosti - istodobno i lažan, ali
na neki način i istinit.
U WWE-u sve su borbe namještene i svi znaju da je sve unaprijed dogovo­
reno. No to ni najmanje ne umanjuje užitak. Činjenica da su svi dio igre, da
su poklici zadovoljstva i nezadovoljstva dio predstave, samo pridonose zabavi.
Elinjeno nije mana - ono je bit.
Hrvanje i reality serije cvatu na spektaklu graničnih emocija, sukoba i
patnje. U oba slučaja ljudi urlaju jedni na druge, čupaju si kose te, kada je riječ
o hrvanju, mlate se na mrtvo ime. No istodobno, dok to gledate, svjesni ste da
ništa nije stvarno pa se zato ne morate ni brinuti - možete biti dijelom drame
a da pritom ne osjećate ni tračak empatije. Nitko ne plače kada borci dobiju