Page 49 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

arsenalom kao rekvizitom - a pritom dobiva i snažnu podršku za nastavak.
Kad je Trump na Siriju ispalio rakete Tomahawk, MSNBC-ov urednik Brian
.
Williams slike je proglasio „prelijepima'1 Samo tjedan dana poslije, Trump
je smislio nov spektakl, bacivši najveće američko neatomsko oružje na mrežu
špilja u Afganistanu - nasilan čin, toliko neobuzdan i nesrazmjeran da se
analitičari još uvijek trude otkriti ijedan razlog koji bi mogao podsjećati na
suvislu vojnu strategiju. No strategije nije bilo — bit je u megatonaži, masovnoj
komunikaciji bombama.
Uzimajući u obzir da je Trump naredio uporabu oružja nikad prije korištenu
u ratu, i da je to učinio nakon samo dvanaest tjedana mandata, bez ikakve
jasnije provokacije, nema previše razloga nadati se kako će se uspjeti obuzdati
od prikazivanja „majke svih showova“ —televizijskog prijenosa apokaliptičnog

nasilja totalnoga rata, uz zajamčenu rekordnu gledanost. Davno prije Trumpa
bilo je ratova koji su se vodili kao televizijska zabava. Zaljevski rat 1990. bio
je proglašen prvim ratom u stilu „videoigre", popraćen vlastitim logotipom i
glazbenom temom na CNN-u. No to nije ništa u usporedbi s invazijom na Irak
2003., temeljenoj na vojnoj taktici „šokiraj i zastraši". Napadi su bili osmišljeni
kao spektakl za gledateljstvo kabelskih programa, ali i za Iračane, kako bi im
se prouzrokovao krajnji osjećaj bespomoćnosti i tako ih se „naučilo pameti".
Sad se ta stravična tehnologija nalazi u rukama prvog reality predsjednika.
Moramo se pripremiti, a to je tema kojoj se vraćam u 9. poglavlju.

Šuplji čovjek

Ako postoji neki vid stvarnosti u tom sajmu hinjenosti Trumpova predsjed­
nikovanja, onda je to glad. Iskonska nezasitnost. Trump rado govori o tome
kako mu više ne treba novac - ima ga i više nego dovoljno. Unatoč tomu, ne
može si pomoći a da u svakoj prilici ne prodaje svoje proizvode, ne može se
zaustaviti dok sve ne „obradi". Kao da pati od neke opskurne suvremene bole­

štine —nazovimo je poremećajem osobnosti brenda —koja ga tjera da gotovo

uvijek nesvjesno skrene u promicanje vlastitog brenda. Drži politički govor
i onda, iz vedra neba, progovori o tome kako je lijep i skupocjen mramor u
Trumpovom hotelu. Svome sugovorniku, usred rasprave o tome kako je naredio
smrtonosno bombardiranje Sirije, izjavi da je čokoladna torta u Mar-a-Lagou
„nešto najljepše... što se može vidjeti".
Ta neutaživa glad, ta iskonska šupljina, obraća se nečemu stvarnome -
iskonskoj praznini u srži same kulture koja je iznjedrila Donalda Trumpa. A
ta je šupljina prisno povezana s usponom brendova životnog stila, s mijenom
koja je podarila Trumpu bazu koja se vječno širi. Uspon šupljih brendova - pro­
daja svega, posjedovanje gotovo ničega - dogodio se u desetljećima kada su se
ključne institucije koje su pojedincima davale osjećaj zajedništva i zajedničkog
identiteta našle u strmoglavu padu; čvrsto povezane četvrti u kojima su se ljudi