Page 322 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

No mi ne možemo izraziti njihov zbiljski odnos.

Mnogo točnije bi bilo reći:

A je sve.

Ali i to bi bilo neistinito jer A nije samo sve, nego i
svaki dio svega i istovremeno odredeni dio.

Upravo to naš jezik ne može izraziti. I upravo na to

moramo naviknuti i uvježbati naše mišljenje.

Kad, primjerice, razmišljamo o našoj svijesti moramo
prestati smatrati je ili pojedinačnom ili dijelom svijesti

svijeta. Ako zamislimo mogućnost da se svijest sačuva
poslije smrti, ne moramo se pitati hoće li se sačuvati

individualnost naše svijesti ili će se ona sliti s

beskonačnom sviješću svijeta, i izgubiti se u njoj.
U knjižici Les Indes sans les Anglais (»Indijci bez

Engleza«), koje se ovim povodom sjećam, Pierre Loti

postavlja upravo to pitanje.
On odlazi u Indiju da upozna indijsku mudrost,

ponajprije gledanje indijske filozofije na smrt. Po njegovu
mnijenju europska misao (kršćanska) ne može se odreći

ideje o individualnom postojanju svijesti poslije smrti, a
misao Istoka odbacuje tu ideju i miri se s tim da se

svijest razlijeva po cijelom svijetu, prestaje postojati

kao pojedinačna. Loti se ne može pomiriti s tom idejom
»prestajanja osobnosti«. On vrlo lijepo opisuje stanje
čovjekova duha u traženju odgovora na pitanje hoće li

poslije smrti ostati on sam, jer je europskom razumu

vrijedno samo takvo nastavljanje postojanja.

Lotijevo gledište vrlo je tipično. To je

karakteristično projiciranje odnosa našeg

trodimenzionalnog svijeta u svijet uzroka. No naša