Page 437 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

Oceane milijuna i milijuna ljudskih obličja sićušnih

poput zametka, sadržanih (ako zaista mogu biti
sadržani) u svakoj osobi
Zrcalo samog svemira,

Sveti hrame i najskrovitije svetište svakog tijela,

Oceane-rijeko koji protječeš kroz veliko stablo i grane
Čovječanstva,

Iz kojega naposljetku pojedinac samo nikne kao
pupoljak!

Oceane kojeg tako divno obuhvaćamo (ako te zaista
obuhvaćamo), a koji si ipak obuhvaćao nas!

Ponekad kad te osjetim i spoznam iznutra i kad se
prepoznam u tebi,

Shvatim da sam i ja iz bezvremenskog roda Neba i
Vječnosti.

Vraćajući se na ono od čega sam počeo, na vezu

između dva temeljna zakona našeg postojanja, na
ljubav i smrt, kojih nam pravi odnos ostaje tajnovit i

nerazumljiv, mogu se samo pozvati na riječi kojima
Schopenhauer završava svoje Savjete i Maksime,

London 1899.:
»Istaknuo bih kako se Početak i Svršetak sjedinjuju i

kako je blisko i prisno Eros povezan sa Smrću; kako

Ork, ili Amenthus, kako su ga nazivali Egipćani, nije
samo primalac, već i davalac svih stvari... Smrt je velika

zaliha Života. Sve dolazi od Orka; sve što je sada živo
nekoć je bilo tamo. Kad bismo samo mogli razumjeti

veliku vještinu kojom se to postiže, sve bi bilo jasno!«

ZAKLJUČAK

Materijalizam ili idealizam