Page 56 - Rudolf Štajner - Teozofija

području nužno da o izvjesnim stvarima izgradimo
točnije predodžbe nego u običnom životu, pa čak
i točnije nego u običnoj znanosti.) — Prisjećam se,
to znači: doživljavam nešto što samo više nije tu.
Povezujem prošli doživljaj sa svojim sadašnjim ži­
votom. Tako je sa svakim sjećanjem. Pretpostavimo
da srećem nekog čovjeka i prepoznajem ga zato što
sam ga jučer sreo. Bio bi mi sasvim nepoznat kad
ne bih sliku koju sam jučer opažajem stvorio mo­
gao povezati sa svojim današnjim utiskom o njemu.
Današnju sliku daje mi opažaj, to jest moja osjetilna
organizacija. Tko, međutim, ono jučerašnje učarava
u moju dušu? To je ono isto biće u meni koje je
jučer bilo prisutno pri mojem doživljaju i koje je
prisutno i pri današnjem. To je biće u prethodnim
prikazima nazvano dušom. Bez ove vjerne čuvarice
prošloga svaki bi vanjski utisak za čovjeka bio uvijek
nov. Izvjesno je da duša procesom kojim nastaje
sjećanje utiskuje u tijelo nešto kao znak. No duša
mora to utisnuti, a zatim opažati svoje vlastito utis­
kivanje kao da opaža nešto vanjsko. Tako postaje
čuvaricom sjećanja.
Kao čuvarica prošloga duša neprekidno skuplja
blaga za duh. To što mogu razlikovati ispravno od
neispravnog ovisi o tome što sam kao čovjek misa­
ono biće koje u duhu može dokučiti istinu. Istina
je vječna; ona bi mi se uvijek iznova mogla objavljivati
u stvarima, pa i onda kad bih ono što je prošlo
uvijek iznova gubio iz vida i kad bi mi svaki utisak
bio nov. Ali duh u meni nije ograničen samo na
sadašnje utiske; duša proširuje njegov vidokrug na
prošlost. I što mu više donosi iz prošlosti, to bogatijim
ga čini. Duša na taj način prenosi duhu ono što je
primila od tijela. — Time čovjekov duh nosi u sebi