Page 57 - Rudolf Štajner - Teozofija

t
u svakom renutku svog života nešto dvojako. Kao
prvo, vječne zakone istinitog i dobrog; i drugo, sjeća­
nje na doživljaje prošlosti. Što on čini, izvršava pod
utjecajem ovih dvaju činitelja. Želimo li razumjeti
čovjekov duh, moramo o njemu znati dvije stvari:
prvo, koliko mu se od onoga vječnog objavilo; i drugo,
koliko blaga iz prošlosti leži u njemu.
Ova blaga nipošto ne ostaju duhu u nepromije­
njenu obliku. Utisci što ih čovjek zadobiva od doživ­
ljaja postupno nestaju iz pamćenja. Ali ne i njihovi
plodovi. Čovjek se ne sjeća svih doživljaja koje je
proživio u djetinjstvu dok je stjecao umijeće čitanja
i pisanja. No ne bi mogao čitati i pisati da nije imao
te doživljaje i da se njihovi plodovi nisu sačuvali
u obliku sposobnosti. A to je preobrazba koju duh
izvodi s blagom pamćenja. Ono što može dovesti
do slika pojedinačnih doživljaja prepušta svojoj sud­
bini, a uzima samo snagu koja može povećati njegove
sposobnosti. Na taj način sigurno nijedan doživljaj
ne prolazi neiskorišten; duša ga čuva kao sjećanje,
a duh crpi iz njega ono što može obogatiti njegove
sposobnosti i njegov životni sadržaj. Ljudski duh
raste na osnovi prerađenih doživljaja. Iako proš­
le doživljaje ne možemo naći u duhu sakupljene
kao u nekom spremištu, njihov se učinak nalazi u
sposobnostima koje je čovjek stekao.

*

Dosad su duh i duša promatrani samo unutar granica
koje se nalaze između rođenja i smrti. Pritom se
ne može ostati. Tko bi to želio, sličio bi čovjeku
koji bi htio promatrati ljudsko tijelo samo unutar