Page 453 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 453

»Opravdaj se!« odjeknulo je ponovo. »Vidite, on ćuti«, mogao je i po drugi put da utvrdi
        jako pristrasni starešina  suda, te su  se  svi  sudski glasovi sjedinili  sa  njegovim glasom u
        presudi: »Felonija!«
            »Radamese, Radamese!« oglasio se i po treći put neumoljivi tužilac. »Položio si zakletvu
        otadžbini, časti i kralju.« — »Opravdaj se!« odjeknulo je ponovo, i sveštenici se konačno i sa
        grozom izjasniše za feloniju, pošto im je prethodno skrenuta pažnja da Radames apsolutno
        ćuti. I tako nije moglo da se izbegne ono što je bilo neizbežno: da hor, koji je od samog
        početka bio na okupu, objavi prestupniku da je njegova sudbina zapečaćena, da mora umreti
        smrću prokletnika i živ sići u grob pod hramom rasrđenoga božanstva.
            Neka svako  sam, prema svojim silama, predstavi sebi srdžbu Amnerisinu zbog ove
        popovske svireposti, jer se reprodukcija tu  prekidala. Hans Kastorp je morao da  promeni
        ploču, što je učinio tihim i kratkim pokretima, gotovo oborenih očiju, a kad je opet seo da
        sluša, čuo je već poslednju scenu melodrame: bio je to završni duet Radamesa i Aide, pevan
        na dnu njihova groba, u podzemlju hrama, dok su bigotni okrutni sveštenici nad njihovim
        glavama svetkovali u hramu svoj kult, šireći ruke i mrmljajući potmulo molitve... »Tu — in
        questa tomba!?« razlegao se neopisano umilni, u isto vreme slatki i junački glas Radamesa,
        užasnut i ushićen... Da, ona mu se pridružila, dragana, za čiju ljubav je proigrao čast i život;
        ona ga je čekala ovde da je zajedno s njime zatvore i da s njim umre, i pesme koje su njih
        dvoje  —  prekidani na mahove muklim odjecima ceremonijala na  gornjem spratu  —
        izmenjivali  povodom  toga  među  sobom  ili  u  kojima  su  sjedinjavali  svoje glasove  —
        očaravale su do dna duše usamljenog noćnog slušaoca, kako s obzirom na situaciju, tako i s

        obzirom na njihov muzički izraz. U tim pesmama je bilo reči o nebu, ali su i one same bile
        nebeske i nebeski otpevane. Melodična linija koju su neumorno pratili glasovi Radamesa i
        Aide,  svaki  za  sebe,  a  zatim  sjedinjeni,  ta  jednostavna  krivulja  koja  se  graničila  sa
        blaženstvom, krećući se između tonike i dominante, i koja se od osnovnog tona pela do duge
        naglašene pauze, pola tona pred oktavu, i posle ovlašnog dodira s njom pretvarala u kvintu,
        izgledala je slušaocu kao nešto najdostojnije divljenja od svega što je ikad doživeo, kao nešto
        nadzemaljsko. Ali  u te  glasove ne bi  bio tako zaljubljen, da nije  bilo one  situacije koja
        jenadnusvega toga ležala i koja je njegovu dušu činila tako osetljivom za slasti koje su odatle
        izvirale. Bilo je tako divno što se Aida pridružila Radamesu, da zauvek s njim podeli sudbinu
        koja im je dosudila grob. S pravom se osuđenik bunio protiv žrtvovanja tako ljupkog života,
        ali  se  u  njegovom  očajnom  kriku,  punom  nežnosti  »No,no.  troppo  sei  bella«  ipak  moglo
        primetiti ushićenje zbog konačnog sjedinjenja s onom koju on, kako je mislio, nikad više
        neće videti; a uobrazilji Hansa Kastorpa nije bio potreban nikakav napor da bi i sam jasno
        osetio to ushićenje i tu blagodarnost. Ono pak što je on na kraju krajeva osetio, što je shvatio
        i u čemu je uživao, dok je sklopljenih ruku posmatrao one male, crne žaluzine, između čijih
        je letvica sve to procvetavalo, to je bio pobednički idealizam muzike, umetnosti i ljudske
        duše, to je bilo ono uzvišeno i neosporno ulepšavanje opšte rugobe realnih stvari. Trebalo je
        samo  bliže  zagledati  u  ono  što  se,  trezveno  posmatrano,  ovde  događalo!  Dvoje  živi
        pogrebeni imali su ovde, sa plućima punim jamskoga gasa, zajedno da skončaju, ili, što je još
        gore, jedno za drugim, u grčevima gladi, — a posle toga će raspadanje izvršiti na njihovom
        telu svoje odvratno delo, sve dok ispod svoda ne ostanu  samo dva  kostura,  ravnodušna i
        neosetljiva,  kojima  je  svejedno  da  li  leže  svaki  za  sebe  ili  zajedno.  To  je  bio  realni,
        objektivni izgled stvari, to je bila stvar za sebe, o kojoj idealizam srca uopšte ne vodi računa,
        i koju duh lepote i muzike trijumfalno baca u zasenak. Za operske duše Radamesa i Aide nije
        postojalo  ono  čime  im  je  stvarnost  pretila.  Njihovi  glasovi  su  se  unisono  spajali  u  svom
        blaženom uzletu do pauze pred oktavom, uveravajući slušaoce da se sad pred njima otvara
   448   449   450   451   452   453   454   455   456   457   458