Page 454 - Thomas Mann - Čarobni breg
P. 454

nebo  i  da  njihovu  čežnju  obasjava  svetlost  večnosti.  Utešna  snaga  ovog  idealizovanja
        izvanredno je blagotvorno uticala na Hansa Kastorpa i nije malo doprinela što mu je ova
        tačka njegovog ličnog programa naročito ležala na srcu.
            On je imao običaj da se odmori od ovih strahota i ushićenja na taj način što bi pustio
        jednu drugu ploču koja je bila kratka, ali koja je bila puna sažete čari. Po svojoj sadržini,
        ovaj komad je bio mnogo mirniji od onog prvog. Bila je to idila, ali jedna rafinirana idila,
        naslikana  i  uobličena  jednostavnim,  a  u  isto  vreme  komplikovanim  sredstvima  najnovije
        umetnosti:  jedan  čisto  orkestarski  komad,  bez  pevanja,  jedan  simfonijski  preludijum
        francuskog  porekla,  ostvaren  pomoću  jednog  za  savremene  prilike  malog  orkestarskog
        aparata, ali ispran svima vodama moderne tonske tehnike i mudro podešen da dušu zaplete u
        snove.
            Evo šta je sanjao Hans Kastorp slušajući taj komad: on leži na leđima na jednoj suncem
        obasjanoj livadi punoj šarenog zvezdolikog cveća. Uzglavlje mu je jedna mala humka. Jedna
        noga mu je malo savijena u kolenu, a drugu je prebacio preko nje, ali u stvari te prekrštene
        noge su — jarčeve noge. Prsti su mu, jedino iz sopstvenog zadovoljstva (jer je livada bila
        potpuno pusta), prebirali na jednoj maloj drvenoj svirali koju je držao na ustima — na nekom
        klarinetu ili fruli, — i izvodio je na njoj tihe, nazalne tonove: jedan za drugim, onako kako su
        sami dolazili, pa ipak skladno. Ova bezbrižna nazalna svirka pela se u nebo duboko plave
        boje,  pod  kojim  je  nežno,  pod  vetrom  lako  ustreptalo  lišće  usamljenih  breza  i  jasenova
        svetlucalo na  suncu. Pa ipak, ovo  njegovo  u  sanjarenje  utonulo,  nehajno,  polumelodično
        dudukanje nije dugo ostalo jedini glas u toj osamljenosti. Zujanje insekata u toplom letnjem

        vazduhu iznad trave, sam blesak sunca, laki povetarac, lelujanje vrhova i svetlucanje lišća —
        sav taj blago pokrenuti letnji mir oko njega pretvarao se u mešovit zvuk, koji je njegovom
        jednostavnom ćurlikanju davao jedan promenljiv smisao, smisao koji je svojom vanrednom
        harmonijom stalno iznenađivao. Simfonijska pratnja bi se poneki put povukla u pozadinu i
        zanemela ali  je  Hans  sa  jarčevim  nogama  i  dalje  duvao,  i  svojom  naivnom   monotonom
                                                                                                  ;
        svirkom  opet  izmamljivao  onu  izvanrednu  zvučnu  mađiju  prirode,  koja  bi  posle  jednog
        ponovljenog  prekida,  prevazilazeći  samu  sebe,  uz  pridolazak  sve  novijih  i  viših
        instrumentalnih glasova,  koji su  se  brzo  jedan  za  drugim  ređali,  postizala  najzad  sve  ono
        obilje kojim je raspolagala, a koje je dotle štedela, postizala ga istina samo za jedan letimičan
        trenutak, ali je savršeno uživanje koje je donosio sobom taj trenutak nosilo u sebi večnost.
        Mladi  faun  je  bio  vrlo  srećan  na  svojoj  suncem  obasjajnoj  livadi.  Tu  nije  bilo  uzvika
        »Opravdaj se«, tu čije bilo nikakve odgovornosti, nikakvog svešteničkog ratnog suda da sudi
        čoveku koji je zaboravio na čast i izgubio se. Ovde je vladao sam zaborav, blaženo zatišje,
        nevino stanje bezvremenosti. To je bila raskalašnost uz najčistiju savest, idealna apoteoza
        potpune  negacije  zapadnjačkog  imperativa  delatnosti,  a  mirenje  koje  je  odatle  proisticalo
        činilo je ovu ploču noćnom muzičaru dragocenijom od mnogih drugih.
            Bio je tu još i treći komad... U stvari, to je bila opet jedna serija od više ploča koje su išle
        jedna uz drugu i činile celinu, po tri ili četiri, jer je sama tenorska arija koja se javljala u
        njima zauzimala kružne linije sve do sredine. To je opet bilo nešto francusko, iz jedne opere
        koju je Hans Kastorp dobro poznavao, koju je više puta gledao i slušao u pozorištu i na čiju
        je dramsku radnju jednom u razgovoru  —  i  to  u  jednom  odlučnom  razgovoru  —  učinio
        aluziju... Bila je to scena iz drugog čina, koja se odigrava u jednoj španskoj krčmi, nekoj
        prostranoj  jazbini,  nekom  ćumezu  dekorisanom  maramama,  u  stilu  defektne  mavarske
        arhitekture.  Topli,  malo  hrapavi  glas  Karmene,  glas  koji  je  osvajao  svojom  rasnošću,
        objavljivao je da  ona želi da igra pred  seržanom,  i  već  se  čuo  klepet  njenih  kastanjeta.
        Međutim,  u  istom  su  trenutku,  iz  izvesne  daljine,  trube,  kleroni,  zasvirale  više  puta
   449   450   451   452   453   454   455   456   457   458   459