Page 136 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 136

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          1957.  kako  bi  povećali  tehnološku  produktivnost,  počeli  su  zakidati
          kupce.  Godine  1958.  količina  čelika  koju  je  potrošila  tvrtka  General
          Motors Chevrolet smanjena je na polovicu količine utrošene na isti takav
          model  iz  1956.  godine.  Nepotrebno  je spominjati  da se, kao jedna  od
          posljedica te politike, broj poginulih na američkim autoputevima naglo
          povećao. To se veliko smanjenje odrazilo i na domaću čeličnu industriju.
          Američke su ljevaonice 1955. godine lijevale 19 miliona tona čelika za
          potrebe  automobilske  industrije,  a  1958.  ta  je  proizvodnja  pala  na  10
          miliona  tona.  1960-ih  godina  “ono  što  je  dobro  za  General  Motors”,
          postajalo je loše za Ameriku i za svijet.
            Američki je radnik plaćao puno više za taj Chevy iz 1958. Blještave
          reklame  na  Aveniji  Madison,  sve  veće  “peraje”  na  automobilima  i
          kromirani obrubi služili su za prikrivanje stvarnosti. Američka je industrija
          bila  prisiljena  počiniti  sistemsko  samoubojstvo  varajući  kupce  da  bi
          nadoknadila sve manju dobit. Ali, poput pijanca koji pada s prozora na
          20. katu i najprije zamišlja da uživa u slobodnom letu, većina ljudi nije
          razumjela stvarne posljedice koje će ta “postindustrijska” plima imati na
          razdoblje od sljedećih deset ili dvadeset godina.


                           Dolarski ratovi iz 1960-ih

            Zbog većih zarada koje su se trebale namicati u inozemstvu jeftinom
          kupnjom  zapadnoeuropskih  kompanija  koje  su  bile  u  punom  pogonu,
          njujorški su bankari počeli okretati leda Sjedinjenim Državama. Europa
          je imala ogroman manjak kapitala, zbog rata i uništenja industrije. Kao
          posljedica toga, Europa je bila prisiljena plaćati daleko više kamate kako
          bi  privukla  jedinu  “međunarodnu”  valutu  koja  je  tada  bila  dostupna  -
          američke dolare iz velikih njujorških banaka.
            Sa svoje su strane banke Chase Manhattan, Citibank i druge iskoristile
          priliku i nagomilale ogromne lahko stečene profite u Europi, koji su često
          bili dvostruko veći od profita koje bi te banke dobile da su uložile novac u
          gradske obveznice za obnovu američkih kanalizacija, mostova ili stambenog
          fonda. Problem je bio u tome što se Washington, iz straha da ne udalji od
          sebe tu moćnu njujoršku financijsku zajednicu, nije želio pozabaviti tim
          vitalnim problemom na iole ozbiljan način. Novac je odlazio s američkih
          obala radi stjecanja većih profita u inozemstvu.
            Početkom 1957., po prvi put od Drugog svjetskog rata, sredstva su

          136
   131   132   133   134   135   136   137   138   139   140   141