Page 137 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 137

počela  u  većim  količinama  otjecati  iz  Sjedinjenih  Država  nego  što  su
          pritjecala u Sjedinjene Države. U razdoblju od 1957. do 1965. američki
          je godišnji izvoz neto kapitala u Zapadnu Europu narastao s manje od 25
          milijardi dolara na više od 47 milijardi dolara, što je bila zastrašujuća svota
          u toj valuti toga vremena.
            Ali, da je američke obale napuštao samo američki dolar bio bi to samo
          jedan problem. Dodatni je problem bio to što su i američke rezerve zlata
          počele  stalno,  a  katkada  i  brzo,  opadati,  osobito  nakon  1958.  Slom  se
          poslijeratnog monetarnog sistema iz Bretton Woodsa naglo približavao,
          ali kreatori američke politike nisu željeli vidjeti njegove očite posljedice.
          Slušali  su  njujorške  banke,  velike  naftne  kompanije  i  velike  američke
          korporacije,  koje  su  se  okretale  jeftinoj  radnoj  snazi  izvan  Sjedinjenih
          Američkih Država radi povećanja profitne stope.
            Krajem 1950-ih, ogromna se prednost američkog dolara kao svjetske
          rezervne valute poslijeratnoga sistema iz Bretton Woodsa pretvorio u teret,
          s prijetnjom osvete. Kako je Zapadna Europa ponovno počela postizati
          neovisni industrijski položaj, s daleko većom stopom produktivnosti nego
          u ostarjeloj američkoj privredi, to je samo još više pogoršalo rastuću slabost
          američkog  ekonomskog  položaja  u  vrijeme  inauguracije  predsjednika
          Kennedvja početkom 1961.
            Kad su američki pregovarači u Bretton Woodsu 1944. godine postavili
          svoje uslove za poslijeratni međunarodni monetarni poredak, ustrojili su
          ga na temelju koji je imao fatalnu pogrešku. Tim je poretkom ustanovljen
          “Zlatni  standard”,  po  kojemu  su  se  sve  zemlje  članice  Međunarodnog
          monetarnog fonda suglasile da vrijednost svojih valuta vežu izravno, ne
          na zlato, nego na američki dolar, čija je pak vrijednost bila temeljena na
          utvrđenoj težini zlata, na cijeni od 35 dolara za jednu uncu.
            Bila je to ista ona cijena, 35 dolara po unci, koju je odredio Roosevelt
          još 1934. godine, za vrijeme najdublje svjetske krize. Taj omjer dolara i
          zlata nije se mijenjao više od četvrtine stoljeća, usprkos svjetskom ratu
          koji  se  u  međuvremenu  dogodio  i  usprkos  dramatičnim  poslijeratnim
          događanjima na području svjetskoga gospodarstva.
            Sve  dotle  dok  Sjedinjene  Države  budu  jedina  jaka  ekonomska  sila
          zapadnoga  svijeta,  ti  su  se  temeljni  nedostaci  mogli  zanemarivati.  U
          desetljeću nakon rata, Europi su bili hitno potrebni dolari za financiranje
          obnove i kupnju američke i britanske nafte za svoj gospodarski preporod.



                                                                     137
   132   133   134   135   136   137   138   139   140   141   142