Page 140 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 140

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          dolara  preko  ogromnoga  deficita domaće potrošnje, Washington je
          ustvari bio u mogućnosti prisiliti Europu i druge trgovinske partnere da
          “progutaju” te američke ratne troškove u obliku pojeftinjenja dolara. Sve
          dok su Sjedinjene Države odbijale devalvirati dolar u odnosu na zlato,
          što bi odrazilo opadanje američke ekonomske moći od 1944., Europa je
          morala plaćati cijenu, jer je prihvaćala dolar po istom omjeru u odnosu na
          zlato kao i dvadesetak godina ranije.
            Da bi financirao ogromne deficite svoga Velikog društva i proizvodnje
          ratne opreme za Vijetnam iz 1960-ih godina,
            Johnson je, u strahu da ne izgubi glasove ako povisi poreze, jednostavno
          tiskao dolare tako što je prodavao više obveznica američkog Ministarstva
          financija kojima se financirao taj deficit. Početkom 1960-ih godina godišnji
          je deficit američkoga federalnog proračuna iznosio oko 3 milijarde dolara.
          Godine 1967., kako su ratni troškovi rasli, popeo se na zabrinjavajuću
          razinu od 9 milijardi dolara, a 1968. dosegao je zastrašujuću svotu od 25
          milijardi dolara.
            U  tome  su  razdoblju  središnje  banke  europskih  zemalja  počele
          akumulirati  velike  svote  dolara  koji  su  služili  kao  službena  rezerva,
          takozvana akumulacija eurodolara u inozemstvu. Ironično, Washington je
          1961. zatražio da savezničke zemlje Europe i Japan, tj. Grupa desetorice,
          smanje odljev američkih zlatnih rezervi time što će zadržati rastuće zalihe
          američkih dolara umjesto da ih pretvaraju u američko zlato, što je nalagao
          sporazum iz Bretton Woodsa.
            Europske su središnje banke zarađivale kamate na te dolare tako što
          su ih ulagale u obveznice američke Vlade. Krajnji je učinak bio taj da su
          europske  središnje  banke  na  taj  način  “financirale” ogroman američki
          deficit vijetnamskog kraha iz 1960-ih godina. Američki je futurist Herman
          Kahn navodno uskliknuo svom prijatelju, kad je čuo kako to financiranje
          deficita funkcionira: “Izveli smo najveću pljačku u historiji! Stavili smo
          obruč oko Britanskog Carstva.” Ali u to vrijeme nije bilo tako jasno tko je
          stavio obruč oko koga. Londonski je City pripremao povratak na scenu s
          prognanim američkim dolarima.
            Ekonomsko  je  stanje  europskih  gospodarstava  poput  njemačkog
          i  francuskog  očito  bilo  različito  1964.  od  onoga  iz  1944.  godine,  kad
          je  sporazum  iz  Bretton  Woodsa  sastavljen.  Ali  američki  su  politički
          krugovi  odbili  obratiti  pozornost  na  njihove  predstavke,  osobito  one



          140
   135   136   137   138   139   140   141   142   143   144   145