Page 139 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 139

porasta cijena. Godine 1960. potrošač plaća dva dolara za jedan kruh za
          koji je 1950. godine plaćao jedan dolar. Ali kad se taj učinak proširio na
          cijelu  svjetsku  privredu  putem  vladajućega  položaja  američkog  dolara,
          stvarna  se  inflacija mogla zamaskirati malo dulje vremena. Međutim,
          rezultati su bili jednako destruktivni.
            Prvih  dana  svoga  predsjedničkog  mandata,  po  uputama  svojih
          savjetnika, predsjednik Lyndon Baines Johnson, političar iz jednog malog
          teksaškog grada, koji je slabo poznavao međunarodnu politiku a kamo li
          monetarnu politiku, ukinuo je jednu odluku koju je bio donio predsjednik
          Kennedy. Predsjednika su Johnsona naveli da povjeruje da će totalni rat
          u  Jugoistočnoj  Aziji  riješiti  mnoge  probleme  stagnirajućega  američkog
          gospodarstva i ujedno pokazati svijetu da je Amerika još uvijek odlučna.


                        Prihvaćena je “opcija” Vijetnam

            Od tragičnoga Vijetnamskog rata napisane su mnoge knjige o njegovim
          razlozima i uzrocima. Ali, na jednoj je razini bilo jasno da je jedna značajna
          frakcija  američke  ratne  industrije  i  njujorških  financijskih krugova
          potaknula odluku Washingtona da ude u rat, jer je porast vojne industrije
          pružao njihovim interesima politički prihvatljiv izgovor za ponovno veliko
          usmjeravanje američke industrije na proizvodnju ratnih proizvoda. Sve više
          se tokom 1960-ih godina srce američke privrede pretvaralo u jednu vrstu
          ratne privrede, u kojoj se Hladni rat protiv komunističke opasnosti koristio
          za opravdavanje trošenja desetaka milijardi dolara. Vojni su troškovi postali
          zalede za ostvarenja globalnih ekonomskih interesa njujorških financijskih
          i naftnih krugova, što je bila još jedna kopija politike Britanskog Carstva iz
          19. stoljeća, obučena u odoru antikomunizma 20. stoljeća.
            Ministar obrane Robert McNamara, savjetnik za nacionalnu sigurnost
          McGeorge Bundy, planeri iz Pentagona i ključni savjetnici oko Lyndona
          Johnsona  od  samog  su  početka  strategiju  Vijetnamskog  rata  osmislili
          tako da to bude “rat bez pobjednika”, s ciljem osiguranja što dugotrajnije
          proizvodnje u ratnom dijelu gospodarstva. Američki će glasač, zaključio je
          Washington, prihvatiti velike izdatke ako oni stvaraju nova radna mjesta
          u  lokalnim  tvornicama  ratne  opreme  namijenjene  novome  ratu  protiv
          navodnog  “bezbožnog  poticanja  komunizma”  u  Vijetnamu,  usprkos
          rastućem deficitu u američkom proračunu.
            Po pravilima sistema iz Bretton Woodsa, putem smanjivanja vrijednosti

                                                                     139
   134   135   136   137   138   139   140   141   142   143   144