Page 78 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

psovao, bilo je to jasno iz gestikulacije
- pa se vratio Paku, gledao ravno prema njemu i nešto mu govorio, podigavši
opet ruke visoko u zrak. Učinio je dva-tri koraka u lijevo, onda spustio lijevu
ruku i stao pokazivati prema grmu, napravivši desnom rukom pokret kao da
maše zastavom.
- Dobro, jebi ga, skonto sam - tiho će Pako. - Hajde, uzmi je, jebo je ti i zastavu.
- Đe će ono, je li, đe će? - upita Papac.
- Jebotekurac, šta radi? - glasno šapne Zagor s druge strane, vireći preko zida
kroz grm divlje ruže. - Đe je drugi?
- Zastava im pala tamo u grm.
Krupni je vojnik došao do grma i još jednom Paku pokazao prema krpi što se
prostrla po oštrim granama kupine kao da je sama bijela plahta s begova
kreveta, što ju je Muzaferbegova nevjesta oprala i stavila na kolovo-ško sunce.
Došao je do grma i pokušao štapom dosegnuti zastavu, ispruživši se koliko
god je mogao, ali koliko god velik bio i koliko god se rastegnuo, jedva da je
mogao dotaknuti vrhom štapa. Propeo se još malo na prste i pokušao opet.
- Past će, bogami će past.
A veliki se njihao nad grmom divlje kupine, raširivši se cijeli i ljuljajući poput
rudara na prvom satu baleta. Naposljetku je ipak zahvatio štapom krpu, jedva,
u trenu se ukipivši.
- Uhvatio je, bogami je uhvatio.
Veliki je tamo gore i dalje nepomično stajao nad grmom, da bi se onda lagano
stao naginjati naprijed, ispu-stivši u trenutku i štap i krpu, započevši svojim
dugačkim rukama mlatarati zrakom kao da tjera oblak osa oko sebe. Vrteći
tako rukama polako je i dugo, dugo, cijelu vječnost padao prema grmu, da bi
se na koncu predao i nestao u trnju kupina, poput jagode što na reklami u
usporenom snimku upada u voćni jogurt. Od kupina/valjda.
- Bogami je pao.
Pako je pogledao prema kapiji: onaj drugi vojnik nije se pojavljivao. Vratio je
tada dvogled ka grmu, koji se tresao i drmao dobrih desetak sekundi prije
nego je iz njega izronio krupni vojnik, skačući i mašući rukama stisnutih šaka.
Ne gledajući uopće prema groblju, uputio se ravno ka kapiji, odakle je uskoro
s rukama visoko podignutim iznad glave izašao onaj manji vojnik. Za njim se,
mašući štapom, pojavio i krupajlija, tjerajući ga ka grmu.
Tu, ispred grma, onaj prvi je stao i opet se okrenuo prema groblju - Pako je
jasno mogao vidjeti njegov molećiv, zapravo više preklinjući pogled - a onda je
veliki prišao i grubo ga gurnuo u kupine. Nekoliko trenutaka kasnije onaj je
jadnik izašao iz grma s bijelom krpom, gotovo posve iskidanom, i zakačio je na
štap. Onda su se obojica opet okrenuli prema groblju i podigli ruke visoko
uvis. Krupni se, ne spuštajući ruke, okrenuo prema manjemu, nakon čega je
ovaj počeo oprezno i vrlo polako mahati zastavom u desnoj ruci. Samo što je
ovaj put bijela zastava bila poprskana crvenim mrljama.
- Vili, mahni im, šta čekaš? - podviknuo je Pako ne ispuštajući dvogled.
Vili je skočio i stao mahati zastavom iznad zida.
- Polako, i tebi će ispasti
Očito ugledavši Vilijevo mahanje, manji je vojnik još više podigao zastavu i
počeo mahati lijevo-desno, no veliki ga je ispruženom rukom zaustavio i oštro
mu nešto viknuo u lice. Zatim se okrenuo prema Paku i opet pokazao na sebe i
druga, pa na groblje. Ponovio je tu gestu nekoliko puta, a onda pažljivo, nogu