Page 75 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

Istinabog, trebalo je dosta bolesne mašte da se u tim smežuranim, smećkastim
komadima sušena mesa prepoznaju ljudske uši, mada je Kinez svojom čašću
jamčio da je riječ o pravim ušima. I začudo, nije lagao, samo što nikad nije
rekao čije su to uši. Upravo je Morž igrom slučaja bio jedan od rijetkih, točnije
tek četvorice koji su znali tajnu njegove nabave. Uz Kineza i Morža, bili su to
još samo
146
Jebo sad hiljadu dinara
Hunta i njegov otac, ugledni brezovački mesar Jusuf Mrkalj što je Kinezu
najprije prodavao samo sušene janječe uši, a kasnije usavršio i svoj gotovo
umjetnički talent da od komada janjećih repova izrađuje prave ljudske prste -
u početku srpske, a kasnije i hrvatske.
Genijalnija od vještine kojom je Jusuf od janjećih repova pravio prste, lijepeći
im nokte koje je izrezivao od plastičnih boca, bila je samo Kinezova vještina da
mušterije uvjeri kako je prst koji prodaje hrvatski, a ne srpski. Nije to bilo
nevažno, jer su od početka hrvatsko-bošnja-čkog rata katolički prsti bili dosta
cjenjeniji od pravoslavnih.
- Kako mogu da znam da je to ustaški prst? - pitao bi bradati islamski fanatik
iz nekog od vilajskih sela, s pedeset maraka u ruci.
- Vrlo jednostavno - odgovorio bi s lisičjim izrazom lica Afan Kodrić Kinez i
pokazao bakreni prsten na osušenom prstu. - Hrvati vjenčani prsten drže na
lijevoj, a Srbi na desnoj ruci.
- A ovo je prst s... lijeve ruke? - pitao bi nepovjerljivo vilajski mudžahedin.
- Naravno - odsjekao bi Kinez.
- Kako znam da me nisi zajebo? - nije se dao oprezni taliban. - Zar nisu prsti
isti na lijevoj i na desnoj ruci?
- Jesu - spremno je odgovarao Kinez - osim što je kod Hrvata na lijevoj ruci...
dakle...?
- Pa ja, prsteni1.1. - lupio bi se mudžahedin po čelu, nasmijao sam sebi i svojoj
pretjeranoj sumnjičavosti, uljudno se Kinezu ispričao zbog toga i isprsio mu
pedeset maraka.
Posao s ušima i prstima išao je odlično, pa ga je Kinez uskoro proširio i izvan
Krajine, i Huntin je stari od toga zarađivao bolje nego od mesarskog obrta.
Kad su se Morž i Hunta kasnije zajedno našli u Zelenim udovicama i spri-
I. DIO
147
jateljili - a već je buktio Krajinom hrvatsko-bošnjački rat - Morž se jednom
prilikom slučajno našao kod njih u Ko-viljači, gdje su Huntini prebjegli, i gdje
se njegov otac sada bavio samo "plastičnom kirurgijom". U garaži iza tetkine
kuće, gdje je Hunta sastavljao neki stari motocikl, slučajno je tako vidio Kineza
kako preuzima svoju pošiljku, sve u svemu možda četrdesetak sparušenih
hrvatskih ušiju i nekih petnaestak prstiju.
Sve je Moržu u trenutku bilo jasno kada je u dvorištu ugledao i pet-šest
odranih janjaca, a na velikom mesarskom panju odsječene njihove krvave
repove i uši. Ispala je sreća da mu je sve bilo jasno samo u jednom trenutku,
jer je već u sljedećem ublijedio, zaljuljao se i cijelom svojom dužinom izmjerio
blatnjavo dvorište Huntine strine.
Hunta i Morž rijetko su pričali o tome, a prešutni je dogovor bio da o tome ne
pričaju ni drugima. Hunta svakako nije želio da se zna čime mu se otac bavi,