Page 74 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

Jebo sad hiljadu dinara
Na nesreću, njegovu je dosjetku čuo i savjesni regrut što je u hodniku lijepio
zidne novine povodom godišnjice osnivanja Fronte oslobođenja Indokine.
Tako je od toga veselog dana u spavaonici kasarne u Gornjem Milanovcu
Jemezdinu Bećireviću ostao nadimak Morž, a Aljoši Dimi-troviću Alji bilješka
oficira za bezbjednost o "neprijateljskom delovanju i omalovažavanju
istorijske uloge druga Tita", dodana u njegov dosje na temelju prijave
Vukašina B. iz Vladičinog Hana, urednika zidnih novina gornjomila-novačkoga
garnizona.
U 78. brigadi Armije BiH Jemezdin nije završio zahvaljujući poznavanju
Moržove abecede, iako je tamo na koncu zaista bio zadužen za vezu. U vojsku
se prijavio po povratku s gotovo osmogodišnjeg studija u Sarajevu, čim je
osnovana brigada "Kulin ban", i to isključivo zato da svima koji su ga
zajebavali dokaže kako nije kukavica i da se ne boji krvi. Tako se već nakon
onih prvih operacija na Ibriji vratio s kolekcijom od pet ljudskih ušiju, trofeja
iz potkrmeljskog srpskog sela Gojčin, i odmah kupio strahopoštovanje cijele
brigade.
Nitko, naravno, nije znao da je tih pet ušiju Morž platio pravo malo bogatstvo,
pedeset maraka komad, koliko je pljunuo legendarnom koviljačkom šverceru
Afanu Ko-driću Kinezu. Taj besprizorni i beskrupulozni nitkov, što je
osamdesetih krijumčario švicarske satove iz Singapura, japanske kasetofone
iz Turske i talijansku odjeću iz Kine, u ratu se obogatio na švercanju mesa i
humanitarne pomoći Crvenog križa, Crvenog krsta i Merhameta, ali i bi-
zarnom biznisu s četničkim, ustaškim i mudžahedinskim insignijama. Vojna su
znamenja kupovali pripadnici sve tri suprotstavljene vojske, kako bi se u
birtijama Gračaničke krajine hvalili ratnim trofejima, poput neprijateljskih za-
stava, amblema i kaseta, četničkih kokardi i ustaških šaho-
I. DIO
14S
vnica, te nerazumljivih arapskih kaligrafskih rebusa koje su, za razliku od
kokardi i šahovnica, podjednako kupovali i neprijateljski vojnici i sami
muslimani.
Nitko od njih nije, naravno, imao pojma da su amblemi i trake s prijetećim
mudžahedinskim pozivom na sveti rat zapravo logotip nekog libanonskog
restorana čiju je posjetnicu Afan Kinez bio donio s jednog od svojih putovanja.
To se otkrilo tek kad se s fakulteta u Afganistanu vratio najpoznatiji koviljački
student Enver Jutraga, i kad je zajedno s onim Holanđaninom što su ga zvali
Van der Muhamed doveo grupu pravih afganistanskih taliba-na, onih s
haljinama i kozjim bradama. Talibani su umrli od smijeha kad su vidjeli trake
svoje bosanske braće, nakon čega je Kineza po cijeloj Koviljači tražila četa
bijesnih bradatih mudžahedina s Vilaje, sa zastrašujućim zelenim trakama oko
glave duž kojih je na perfektnom arapskom pisalo "Kod tri vesele ovčice".
Nije, međutim, lova ležala samo u trgovini ratnom galanterijom: na najvećoj
cijeni bili su dijelovi tijela - sasuše-ni prsti i uši - što ih je Kinez nabavljao
nepoznatim kanalima i prodavao ratnicima koji svoje trofeje za hvalisanje po
birtijama nisu mogli nabaviti sami, bilo stoga što nisu bili u prilici, bilo stoga
što nisu bili u stanju. U potonje je spadao i Morž, vojnik 78. brigade što je
došao k njemu na povratku s Ibrije i kupio odmah četiri srpska uha, te jedno
dobio gratis.