Page 98 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

7
Jebo sad hiljadu dinara
II. •!•
I
- Pa, mislim, Ateragićl Ono, čovjek bi očekivo...
- Ma znam, mogo sam i ja ko Hrnjak, mogo sam ja i u "Želju", ili u "Hajduk",
zvali su mene i u "Hajduk", al rat... de ću ja mlatit pare dok moji ginu?
- Zvali su te u kurac - nasmije se Đo. - Prekinuo čovjek karijeru poslije one
utakmice.
- Zbog ozljede.
- Zvali ga u "Hajduk", a dobio poziv iz Opštinskog suda u Koviljači. Koji je to
transfer bio1. Igro u Centralnom zatvoru, za "Lopove". Protiv "Ubica".
- Sta ti znaš, šta? - branio se Cigo. - Zvao je mene menadžer iz Zagreba, pitaj
Iliju. Mogo sam ja čak i hrvatsko državljanstvo dobit.
- A ko bi ti tebi dao ustaško državljanstvo?
- Čuj Jasera, ustaško državljanstvo.
- Pa ja, dobro Jaser govori, mogo bi hrvatsko državljanstvo dobit samo po
đedu što je bio bojovnik kod France-tića.
- Nije to ništa - umiješao se Zagor. - Jebotekurac, naš bi Papac po djedu mogao
dobit partizansko.
- Šta bolan partizansko?
- Pa državljanstvo... jebo ga ti.
17.42 h
Poslijepodnevna se ljetna omara spustila na Strmodol teška poput noći. Svaka
travka, grm, stablo, svaki kamen, zid, kuća - i asfalt davne ceste i kaldrma
Muzaferovih Kuća - presvučeni su koprenom svjetla nezdrave, gotovo neon-
ske boje, baš kao da je na zapadnoj polovici neba eksplodirala strašna
atomska bomba i da je u velikom bljesku umro svaki život i svaka boja.
Mrtvi su na užarenoj travi polegli i svi strmodolski vjetrovi, i oni od Huče i oni
s Popova sedla, čak i tihi lahor s okusom smreke što se nekad u ova doba
spuštao s Dubova brda. Mrtav je bio i zrak, vreo i težak, mrtav je bio lepet
ptičjih krila, i paučina u kupinama, i miris trulog oraha, mrtvo je bilo nebo,
bijelo i gusto poput glasovitog potkrmelj-skog kiselog mlijeka, i sam je rat
beživotan i ukočen ležao opružen ispucalom dolinom, tako suh da mu se ni
duši što ju je mrtav ispustio nije ćutio onaj gadan, slatkasti zadah.
Teška se poslijepodnevna omara spustila na mrtvu za-ravan, i kad bi se čovjek
bolje zagledao - ovako kao sada Morž, s krova Muzaferbegove kule - široki bi
mu Strmodol izgledao kao jedna od onih snovitih i treperavih slika velikog fra
Luje Gredara u galeriji blagajevačkog franjevačkog samostana. Samo da je
Jemezdin Bećirević Morž ikad u životu vidio ijednu čestitu sliku, a kamoli neki
od fra Lujinih pejsaža. Ne bi se valjda tog trenutka tako preplašio da je umalo
pao s kule.
190
Jebo sad hiljadu dinara
Da je, naime, barem jednom u životu Morž nogom kročio u galeriju fra Luje
Gredara, vidio bi pored velikih slika od sunčeve magle i proključale smole -
tamo kraj ulaza u staru sakristiju, sasvim u kutu - nekoliko malih mrtvih
priroda i među njima jednu osobito uspjelu, tako radosnu da ju je teško
nazvati mrtvom, cijelu od razigranog bršljana, poljskoga cvijeća i dvije divlje