Page 100 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

kriminalac, lopov, al naš.
- Ne isplati se to. Kad bi to moglo, što bi ratovali?
192
Jebo sad hiljadu dinara
ii m
- Jest, dobro govoriš - zaključi Zagor, zatvorenih očiju zadovoljno otpuhujući
dim Drine. - Zamisli ti Kineza! Bit će da on onda i one prste prodaje svima. Sto
posto.
- Sta, kakve prste? - zacrveni se Morž.
- Ma prste, ljudske - objasni Zagor. - Znaš da prodaje on prste, za suvenire?
- Zajebavaš? Prste prodaje?! - trudio se Morž zvučati uvjerljivo.
- Jest, prave prste]
- Odakle mu prsti, jebo majku svoju? - sad je već Morž sam sebi zvučao
uvjerljivo radoznao.
- Valjda mu nabavljaju, šta ja znam... - zateče Zagora Moržovo pitanje. - Možda
od zarobljenika.
Fakat, nikad Zagor zapravo nije razmišljao otkud Kinezu ti silni srpski i
muslimanski prsti koje je dilao po Blagajevcu i okolnim krajinskim mjestima,
baš kao i srpsku govedinu. Nasmijao se kad je skontao kako je u ratu ljudsko
meso došlo kao govedina. Sjetio se kako su se lani speleolozi spustili u
zloglasnu, bezdanu Zufkinu jamu i otkrili na njezinu dnu kosti stotina Hrvata
što su ih u onome ratu prije pedeset godina tamo bacili partizani, i kako mu je
Vili, koji se tada sa Šiljkom spuštao dolje, pričao da su to zapravo kosti uginule
stoke, što su je seljaci odvajkada bacali u tu duboku spilju.
Sjetio se velikog sranja kad se to otkrilo, samo što se nitko nije usuđivao o
tome javno govoriti, jer kako ćeš reći da su u zajedničku grobnicu hrvatskih
mučenika na tar-dučkom groblju zapravo pokopane kosti nekoliko stotina
davno crknutih krava, svinja, ovaca i druge živine? Sjetio se i kako je pitao
Vilija otkuda oni znaju da su to životinjske kosti i kako mu je Vili rekao da je,
istina, lako moguće da se zajebo, pa izvadio lubanju njegova rogatog djeda, što
mu se baba jebavala s pola sela. I kako se onda svadio s
Vilijem, a ovaj mu poslije ispričao da ini )c jedan lrnr»j rekao tada baš tako
nekako - kako u ratu ljudsko lu ljudsko meso dođu kao goveđe, kako i ne
vrijedi više, jer čovjek, eto, ni mrtav ni živ nije nego stoka.
I taman kad je htio tu svoju opasku iznijeti Moržu, Zagoru pade na pamet
zastrašujuća pomisao.
- Jebotekurac, ako on stvarno i Srbima i svima prodaje te prste... Misliš da on i
našima...?
- Našima šta? - nije ga Morž mogao pratiti.
- Misliš li da on i našima reže prste? Pa prodaje Srbima?
- A to! - nasmije se Morž. - Pa što bi rezo? Prst, prst. Svaki isti.
- Jest kurac! - skoči Zagor. - Zna se razlika. Srbi vjenčani prsten nose na desnoj
ruci.
- Dobro, al šta ako nije prstenjak? Sta ako je... kažiprst? Ili palac?
Zagor povuče dugačak dim. Ni o tome, eto, nikad nije razmišljao. O tome kako
to Kinez trguje isključivo prste-njacima. Sta je sa svim onim palcima i
kažiprstima, kome njih uvaljuje? Iako, opet, ima to smisla, to da su prstenjaci
najtraženiji i na posebnoj cijeni, jer jedino su oni s vjenčanim prstenom
pouzdano srpski, baš kao, recimo, one uši što ih Kinez prodaje dvostruko