Page 102 - Boris Dežulović - Jebo sad hiljadu dinara

Moržu se nije sviđalo što ovaj smiješni vojnik s ikebanom na glavi, što govori
kao da je iz stripa pobjegao, toliko inzistira na Kinezovim prstima i Ciginoj
nesreći. Fra Lujina slika s vrha kule zbog toga mu se počela uskoro lagano
mutiti i topiti, cijeli se Strmodol počeo okretati oko Muzaferbegove kule i
Morž je znao: kad bi sad još spustio pogled u onu crvenu lokvicu kraj Cigine
čizme, sasvim bi se sigurno opet onesvijestio.
Zašto je onda krajičkom oka morao pogledati dolje? Tko to zna? Tko zna zašto
ljudi koji se boje visine vole vir-nuti sa zvonika blagajevačke katedrale i zašto
je rahmetli imam Zekerijah bio tako protiv zvučnika na džamiji, inzi-stirajući
da osobno okuiše s munare, iako su svi u gradu znali hem da nema glasa, hem
da se boji visine?
Morž, recimo, u ovom trenutku nije znao niti kako se točno zove, a kamoli
zašto je baš morao virnuti u baricu Cigine krvi. Ili tko je ovaj tip što mu se
odozgo unio u lice, s cijelim botaničkim vrtom na kacigi.
- Zaljuljalo te, jel? - govorio je tip. - Krv, ha?
196
Jebo sad hiljadu dinara
- Ja, ja... - nalaktio se Morž. - Uf, šta je...?
- Evo, da malo dođeš sebi - zalije ga Zagor mlakom vodom iz čuturice. - Jel ti
bolje?
-Uf.
- Pa kako su te primili u vojsku takvoga? - smijao se Zagor. - Krvi se bojiš!
- Ma ne - pridigao se Morž. - Sunce valjda, šta li.
- Imali smo mi jednoga takvoga na regrutaciji, što je pao u nesvijest kad su mu
vadili krv - nastavi Zagor. - Slušaj ovo: bili mi do slova D u blagajevačkom
Domu zdravlja, nas jedno tries-četres u čekaonici, kad odjednom, burni
Morž se strese.
- Tip jedan u sobi kod doktorice samo otreso - nastavi Zagor. - A znali su ga
izgleda tamo, da ne može očima vidjet krv, pa mu vezali oči kad su mu krenuli
iglom na žilu, ali šta, kad su mu skinuli povez, tip vidio valjda bočicu i ništa,
bez glasa, samo bum!
Morž se opet strese. Slika se počela bistriti i oštriti, počelo mu se sve pomalo
vraćati i uskoro je sasvim jasno pred zatvorenim očima vidio lice doktorice
Rebac kako se smije i briše mu čelo mokrom krpom.
- I slušaj sad. Malo što je otreso jedanput, nego kad mu doktorica krenula
obrisat čelo mokrom krpom on ni pet ni šest nego opet bum! - udari Zagor
opet vanjskom stranom desnoga dlana po lijevome, tako glasno da se Morž
stresao i treći put. - Šta je bilo? Krpa bila šarena, kuhinjska, na njoj nacrtan
paradajz, šta li, shvataš, pa tip mislio da je krvava. I kraš-bum, otreso drugi
put! Isto ko ti sad.
- Sjećam se, kako se ne bih sjećao! - poluglasno će Morž, kao za sebe.
- Sta, i ti si bio tada? - iznenadi se Zagor.
Da bio?! - pomisli Morž. I kud sad, usred rata, da na-
ii »i«
leti na nekoga tko je toga jutra također bio na irgrtit.h im u blagajevačkom
Domu zdravlja?
- Aha - klimne glavom. - Jašta.
- Sjećaš se tipa?
Sta sjeća?! Morž je zahvaljivao Alahu na svakom danu rata što ga je potjerao iz