Page 214 - Odiseja
P. 214
Homer: Odiseja
Gozbe gotove sebi, ispijaju žarkasto vino
Bez brige; propada mnogo, jer čovjeka nema ovakva,
Kakav je bio Odisej, da s doma ukletvu skine;
A da Odisej dođe u očinsku vrativ se zemlju.
540 Brzo bi njemu i sinu junaci platili silu.«
21
Tako reče, i tada Telemah kihne, te čitav
Strašno zaòrī se dom, i nasmije se kraljica tome,
Odmah Eumeju ona progovori krilate r'ječi:
»Idi, Eumeju divni, i zovni mi amo tuđinca,
545 Ne vidiš, da mi je sin na besjede kihnuo moje?
Zato se proscima smrt po redu izvršila svima,
Nikoji òd njīh smrti ni Kerama nè mogō uteć!
Drugo još u srce spravi, što sada mislim ti reći:
Ako se uvjerim ja, da je rekao istinu c'jelu,
550 Ja ću ga odjećom krasnom obúći: košuljom, strukom.«
Tako mu reče, i svinjar razumjevši besjedu ode
Te uz Odiseja stavši progovori krilate r'ječi:
»K sebi, tuđinče, oče, Penelopa mudra te zove,
Mati Telemahova, jer njeno je nagoni srce,
555 Ù jadima i tuzi da pita te za muža svoga;
Ako se uvjeri ona, da istinu c'jelu si reko,
Dat će ti ona struku i košulju, čega ti treba
Najviše, à hljeba sâm naprosit po narodu možeš
I svoj nasitit trbuh, ta po volji dat će ti svatko.«
560 Njemu divni stradálac Odisej odgovori ovo:
»Eumeju, ja bih rado baš c'jelu istinu sada
Mudroj Ikàrija kćeri Penelopi rekao odmah,
Jer znam dobro o onom, ta nevolje trpjesmo skupa.
Ali se bojim množine prosácā tvrdoga srca,
22
565 Bijes i nasilja njihna do gvozdenog dosežu neba;
Jer kad sam malo prije po dvorima išo, tad čovjek,
Kojemu nikakva zla ne učinih, lupi me ȉ bōl
Zada mi, te me Telemah obranio nije ni drugi
Nitko; pa zato reci Penelopi, ako i želi
570 Sa mnom govorit, nek čeka u dvòrani, sunce dok zađe,
Onda za muža svoga nek pita me, za povraćenja
Njegova dan uz oganj posadiv me, zašto ti jadnu
Odjeću imam, ta znadeš, jer k tebi pribjegoh prvom.«
Tako mu reče, i svinjar razumjevši besjedu ode;
575 Kad on prekò praga stupi, Penelopa reče mu ovo:
»Ne vodiš, Eumeju, njega? što preumi skitač? zar koga
On se ȕplašī možda prekò mjerē? ili se stidi
Drukčije u kući ovoj? Ah zlo je sramežljivi skitač!«
Na to si, Eumeju, ti o svȉnjāru, besjedu reko:
580 »Pravo govori on, što i drȕgī bi mislio svaki,
Tko bi se gledo uklonit prosácā ob'jesnih b'jesu.
Pričekaj, on ti veli, u dvòrani, sunce dok zađe;
21
541. Ovo je najstarije mjesto u antičkoj književnosti gdje je kihanje prikazano kao bonum omen; što je
kihanje jače to je i znamenje povoljnije.
22 565. »do gvozdenog neba« — vidi 3. pjev. st. 2.
214