Page 6 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 6

sićušnog, slijepog čovječuljka. To sam ja, a istovremeno — nisam ja.
                                 I  duge  mjesece  trebat  će  ga  hraniti  svojim  sokom,  svojom  krvlju,  a
                                 nakon  toga  u  boli  ga  otkinuti  od  sebe  i  položiti  pred  noge  Jedine
                                 Države.
                                    Ali  ja  sam  spreman,  kao  i  svatko  —  ili  gotovo  svatko  od  nas.
                                 Spreman sam.



                                                         Bilješka 2.

                                 Koncept: BALET. KVADRATNA HARMONIJA. IKS.


                                 Proljeće. Iza Zelenog Zida, s divljih nevidljivih ravnica, vjetar donosi
                                 žutu  peludnu  prašinu  nekakvog  cvijeća.  Od  te  slatke  prašine  suše  se
                                 usne  —  svako  ih  malo  oblizuješ  jezikom  —  i,  vjerojatno,  slatke  su
                                 usne  svih  žena  u  prolazu  (i  muškaraca,  naravno).  To  pomalo  smeta,
                                 razmišljati logički.
                                    Ali  zato  nebo!  Modro,  neiskvareno  niti  jednim  oblačkom  —
                                 (kako  li  je  bio  divlji  ukus  drevnih  ljudi,  kad  su  se  njihovi  pjesnici
                                 mogli  inspirirati  tim  besmislenim,  neurednim,  glupavo  ustumaranim
                                 hrpama pare). Ja volim — siguran sam da neću pogriješiti ako kažem:
                                 mi  volimo  —  samo  ovakvo,  sterilno,  besprijekorno  savršeno  nebo.
                                 Za  takvih  je  dana  —  čitav  svijet  izliven  iz  istog  takvog  čvrstog,
                                 vječnog  stakla  kao  i  Zeleni  Zid,  kao  i  sve  naše  građevine.  Za  takvih
                                 dana  vidiš  najmodriju  dubinu  stvari,  nekakve  njihove,  nepoznate
                                 dotad,  zapanjujuće  jednadžbe  —  i  to  u  bilo  čemu  najobičnijem,
                                 svakodnevnom.
                                    Evo,  na  primjer,  ovo.  Bio  sam  jutros  na  navozu  gdje  se  radi
                                 INTEGRAL  —  iznenada  sam  ugledao  strojeve:  sa  zatvorenim
                                 očima,  u  samozaboravu,  vrtjele  su  se  kugle  regulatora;  poluge  se,
                                 iskreći,  savijale  lijevo  i  desno;  ponosno  je  ljuljalo  ramenima  njihalo;
                                 u  taktu  nečujne  glazbe  klecalo  je  dlijeto  bušilice.  Odjednom  sam
                                 vidio  svu  ljepotu  tog  veličanstvenog  baleta  strojeva,  oblivenog  laga­
                                 nim plavim suncem.
                                      I zatim — sam sa sobom: zašto je — lijepo? Zašto je ples — lijep?
                                    Odgovor: zato što je to neslobodno kretanje, zato što je čitav duboki


                                 6
   1   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11