Page 8 - Yegnevy Zamyatin - Mi

I evo, isto kao što je bilo i jutros, na navozu, opet sam ugledao,
baš kao da sam upravo sad po prvi put u životu sve — ugledao:
nepromjenljive ravne ulice, staklo kolnika koje pršti svjetlošću,
božanstveni paralelopipedi prozirnih nastambi, četvrtastu harmoniju
sivo-plavih redova. I tako: kao da nisu cijela pokoljenja već sam ja
— upravo ja — pobijedio staroga Boga i stari život, kao da sam upra­
vo ja stvorio sve ovo, i ja se, kao toranj, bojim pomaknuti lakat, da se
ne uruše komadi zidova, kupola, mašina...
A potom trenutak — skok kroz stoljeća, s + na -. Sjetio sam se
(očito asocijacija po kontrastu) — iznenada sam se sjetio slike u
muzeju: njihov, tadašnji, bulevar dvadesetih stoljeća, zaglušujuće
šaren, zamršen kovitlac ljudi, kotača, životinja, oglasa, drveća, boja,
ptica... A, ipak, govore da je to doista tako bilo — daje moglo biti.
To mi se učinilo tako nevjerojatno, tako besmisleno, da nisam izdr­
žao već sam prasnuo u smijeh.
I istog trenutka eho — smijeh — s desna. Osvrnuo sam se: meni
u oči — bijeli — neobično bijeli i oštri zubi, nepoznato žensko lice.
— Oprostite — rekla je — ali, tako ste nadahnuto sve promatrali
— kao neki mitski bog sedmoga dana stvaranja svijeta. Čini mi se, da
ste uvjereni, da ste i mene stvorili vi, a ne netko drugi. Polaskana
sam...
Sve to — bez osmijeha, čak bih rekao — s nekim poštovanjem
(možda zna da sam ja — graditelj INTEGRALA). Ali ne znam — u
očima ili obrvama — nekakav čudan, razdražujući iks, nikako ga ne
mogu uhvatiti, dati mu brojčani izraz.
Zbog nečeg sam se zbunio i pomalo se zaplećući — počeo logič­
ki motivirati svoj smijeh. Savršeno je jasno da takav kontrast, taj
nepremostiv jaz između sadašnjeg i ondašnjeg...
— Ali zašto — nepremostiv? (Kakvi bijeli zubi!) Preko provali­
je — moguće je prebaciti mostić. Samo zamislite: bubanj, bataljuni,
redovi — i to je također bilo — i dakle...
— No da: jasno je! — viknula je (to je bilo zaprepašćujuće podu-
daranje misli: ona je gotovo mojim riječima — ono što sam zapisivao
prije šetnje). Shvaćate: čak misli. To je zato što nitko nije “jedan” već
“jedan od”. Mi smo tako jednaki...
Ona:
— Sigurni ste?