Page 9 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Vidio sam obrve u oštrom kutu uzdignute prema sljepoočicama
— kao oštri roščići iksa, opet se zbog nečeg zbunio: pogledao
nadesno, nalijevo i...
Desno od mene — ona, tanka, oštra, elastično gipka, kao bič, I-
330 (vidim joj sada broj); s lijeve strane 0-90, sasvim drugačija, sva
od oblina, s dječjim naborima na ruci i na kraju naše četvorke —
nepoznata mi muška numera — nekako dvaput izvijena, poput slova
S. Svi smo bili različiti...
Ta, s desna, 1-330, presrela je, očito, moj zbunjeni pogled — i s
uzdahom:
— Da... jao!
U biti, taj je “jao” bio sasvim na mjestu. Ali, opet, nešto na
njenom licu, ili u glasu...
Ja sam — s neobičnom za mene oštrinom — rekao:
— Ništa “jao”. Znanost se razvija i jasno je — ako ne sada, onda
za pedeset, sto godina...
— Čak su i nosevi kod sviju...
— Da, nosevi — sada sam gotovo vikao. — Kad već postoji —
svejedno je kakav je razlog za zavist... Ako ja imam prćast nos, a
netko...
— Ali, vaš je nos, molim, čak i “klasičan”, kako su govorili u
davna vremena. A ruke... Ne, pokažite, pokažite ruke!
Ne trpim kada mi gledaju ruke: sve u dlakama, obrasle —
nekakav neumjestan atavizam. Pružio sam ruku i — koliko sam
mogao tuđim glasom — rekao:
— Majmunske.
Pogledala je ruke, zatim lice:
— Da, to je zanimljiv spoj — odmjeravala me pogledom, kao na
vagi, zatreperili su opet roščići u kutu obrva.
— On je zapisan kod mene — veselo — ružičasto otvorila je usta
0-90.
Daje barem šutjela — ovo je bilo potpuno nepotrebno. Uopće...
ta mila O... kako bih rekao... kod nje nije pravilno izračunata brzina
jezika. Brzina jezika u sekundi treba uvijek biti neznatno sporija od
brzine misli u sekundi, a nikako obrnuto.
Na kraju bulevara, na akumulatorskom tornju, zvono je jako otku­
cavalo 17. Osobni Sat je završio. 1-330 odlazila je zajedno s tom, na

9