Page 11 - Yegnevy Zamyatin - Mi

nisu poznate ni takve osnovne stvari kao što su Satna Tablica, Osobni
Sati, Majčinska Norma, Zeleni Zid, Dobrotvor. Smiješno mi je — i u
isto vrijeme jako teško govoriti o svemu tome. To je potpuno isto kao
kada bi pisac iz, recimo, 20. st. u svojem romanu trebao objasniti što
je to “sako”, “stan”, “žena”. A ipak, ako je njegov roman namijenjen
divljacima — zar se može zamisliti bez napomena u vezi sa
“sakoom”?
Uvjeren sam, divljak bi promatrao sako i mislio: “No, čemu ovo?
Samo teret.” Čini mi se da ćete točno tako misliti i vi kada vam
kažem da još od vremena Dvjestogodišnjeg Rata nitko od nas nije bio
iza Zelenog Zida.
Ali, dragi moji, treba ipak malo promisliti, to puno pomaže. Jer
jasno je: sva ljudska povijest, koliko je mi poznajemo, to je povijest
prijelaza od nomadskih oblika ka sjedilačkim. Zar iz toga ne slijedi
daje najsjedilačkiji način života (naš) — u isto vrijeme i najsavršeni-
ji (naš)? Ako su se ljudi muvali po Zemlji s kraja na kraj, tada je tako
bilo samo u pretpovijesno doba, kada su postojale nacije, ratovi,
trgovine, otkrića raznih Amerika. Ali čemu, kome je to sada nužno?
Dopuštam: navika sjedilačkog života nije stečena odmah i bez
muke. Kada su za vrijeme Dvjestogodišnjeg Rata sve ceste razrušene
i zarasle u travu — u prvo je vrijeme, vjerojatno, bilo vrlo neudobno
živjeti u gradovima koji su jedan od drugog bili odvojeni zelenim
prašumama. I što iz toga proizlazi? Nakon što je čovjeku otpao rep,
on se vjerojatno, isto tako, nije odmah naučio tjerati muhe bez po­
moći repa. U prvo je vrijeme, sasvim sigurno, tugovao bez repa. Ali
sada — možete li zamisliti da imate rep? Ili: možete li zamisliti sebe
na ulici — golog, bez “sakoa” (možda još uvijek hodate u “sako­
ima”)? Tako i ovdje: ne mogu zamisliti grad koji ne bi bio ograđen
Zelenim Zidom, ne mogu zamisliti život koji nije odjeven u brojčanu
odjeću Satne Tablice.
Satna Tablica... Evo i sada, sa zida u mojoj sobi, strogo i nježno
u oči me gledaju njezine purpurne brojke na zlatnom polju. Nehotice
se sjećam onoga što su drevni ljudi nazivali “ikonom” i htio bih sla­
gati stihove ili molitve (što je jedno te isto). Ah, zašto nisam pjesnik
da te dostojno opjevam, o Tablico, o srce i bilo Jedine Države.
Svi mi (a možda i vi) još smo kao djeca u školi čitali taj najveći
spomenik drevne literature koji je došao do nas — “Željeznički vozni

11