Page 7 - Yegnevy Zamyatin - Mi
P. 7

smisao  plesa  upravo  u  apsolutnoj,  estetskoj  podređenosti,  idealnoj
        neslobodi.  I  ako  je  točno  da  su  se  naši  preci  prepuštali  plesu  u  naj-
        nadahnutijim  trenucima  svoga  života  (vjerski  misteriji,  vojne
        parade),  to  onda  znači  samo  jedno:  instinkt  neslobode  iz  davnine
        organski  je  prirođen  čovjeku,  a  mi,  u  današnjem  našem  životu  —
        samo svjesno...
          Morat ću završiti kasnije; škljocnuo je numerator. Podižem pogled:
        0-90,  naravno.  Za  pola  minute  i  sama  će  biti  ovdje:  po  mene  u  šet­
        nju.
           Draga  O!  —  uvijek  mi  se  činilo  —  ona  sliči  na  svoje  ime:  dese­
        tak centimetara niža od Majčinske Norme — zato je sva okruglasta i
        ružičasto  O  —  usta  —  otvorena  ususret  svakoj  mojoj  riječi.  I  još:
        okrugli, bucmasti nabori na zapešću — kakvi bivaju kod djece.
           Kad  je  ušla  još  je  u  meni  brujao  logički  zamašnjak  i  po  inerciji
        sam  počeo  govoriti  o  formuli  koju  sam  upravo  utvrdio,  u  koju  smo
        ulazili svi mi, i strojevi i ples.
           —  Divno. Zar ne? — upitao sam.
           —  Da, divno. Proljeće — ružičasto mi se osmjehnula 0-90.
           Eto: proljeće... Ona — o proljeću. Žene... Ušutio sam.
           Dolje. Bulevar je pun: za takva vremena Osobni Sat poslije ručka
        —   obično  trošimo  na  dodatnu  šetnju.  Kao  i  uvijek,  Glazbena
        Tvornica  svim  je  svojim  trubama  pjevala  Marš  Jedine  Države.  U
        pravilnim  redovima,  po  četvero,  udarajući  ushićeno  takt,  hodale  su
                                                      1
        numere  —  stotine,  tisuće  numera  u  plavkastim  junifama   sa  zlatnim
        pločicama  na  prsima  —  državna  numera  za  svakoga  i  za  svaku.  I ja
        sam  —  mi,  četvero,  jedan  od  bezbrojnih  valova  u  toj  moćnoj  bujici.
        Meni  s  lijeve  strane  0-90  (kada  bi  ovo  pisao  jedan  od  mojih  dlaka­
         vih predaka od prije tisuću godina — on bi je, vjerojatno, nazvao tom
         smiješnom  riječi  “moja”);  s  moje  desne  strane  —  nekakve  dvije
        nepoznate numere, ženska i muška.
           Blaženo  modro  nebo,  sićušna  djetinja  sunca  na  svakoj  pločici  i
         lica  nepomračena  bezumljem  misli...  Zrake  —  shvaćate  li:  sve  je  iz
        jedine,  blistave,  materije  koja  se  osmjehuje.  Zvučni  taktovi:  “Tra-ta-
         ta-tam.  Tra-ta-ta-tam”,  te  blistave  na  suncu  brončane  stepenice  i  sa
         svakom stepenicom — podižete se više i više u vrtoglavu modrinu...

            1   Vjerojatno od starinske riječi “uniforme”.

                                                               7
   2   3   4   5   6   7   8   9   10   11   12