Page 122 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

je prihvaćena, takva primjedba dopušta roditelju da napusti svoju dužnost

posrednika inkulturacije i da se počne pretvarati da to čini za djetetovo dobro. To
je dubok i štetan čin samozavaravanja. To je lijeno, okrutno i nedopustivo. No
naša sklonost racionaliziranju ne završava ovdje.
Pretpostavljamo da će pravila nepovratno zakočiti neograničenu i urođenu
kreativnost naše djece, unatoč tomu što znanstvena literatura jasno ukazuje: kao

prvo, da je kreativnost koja nadilazi uobičajenu razinu iznimno rijetka pojava i,
kao drugo, da stroga ograničenja ne sprječavaju, već upravo pospješuju kreativna
dostignuća. To uvjerenje u isključivo destruktivni element pravila i struktura
često prati ideja da bi djeca pravilno odlučivala o tome kada trebaju spavati i što
trebaju jesti samo kada bi se njihovoj savršenoj naravi omogućilo da dođe do

izražaja. Ovo su jednako neutemeljene pretpostavke. Djeca su savršeno
sposobna pokušati živjeti od hot-dogova, piletine i pahuljica ako će time privući
pozornost, steći moć ili se zaštititi od bilo čega novog. Umjesto da mirno odu u
krevet, borit će se sa snom sve dok ih ne svlada umor. Jednako spremno
provociraju odrasle, istražujući složene obrise društvenoga okruženja, baš poput
mladih čimpanza koje uznemiruju odrasle jedinke u svojim skupinama.106
Promatrajući posljedice toga izazivanja i provociranja čimpanza baš kao i

ljudsko dijete otkriva granice onoga što bi inače mogla biti odveć nestrukturirana
i zastrašujuća sloboda. Jednom kada dijete otkrije te granice, one mu omogućuju
sigurnost, čak i ako njihovo otkrivanje trenutno uzrokuje razočaranje ili
frustraciju.

Sjećam se kako sam jednom otišao u park s kćerkom kada je imala dvije
godine. Igrala se na penjalici, viseći u zraku. Tada sam ugledao vrlo
provokativno malo čudovište, otprilike njezine dobi. Stajao je iznad nje na istoj
ručki za koju se ona držala. Gledao sam kako joj prilazi. Susreo je moj pogled i
polagano i namjerno joj stao na ruke, gazeći je sve sve jače i cijelo me vrijeme
gledajući u oči. Točno je znao što radi. Što mi možeš, tatice - to je bila njegova

filozofija. Već je bio zaključio da su odrasli vrijedni prijezira i da im se bez
straha može suprotstaviti (šteta onda što mu je bilo suđeno da i sam postane
jedan od njih). Tom su ga beznadnom budućnosti opteretili njegovi roditelji. Bio
je za njega velik i spasonosan šok kada sam ga zgrabio s penjalice i odbacio
deset metara niz igralište.

Ne, nisam. Samo sam odveo svoju kćer na drugo mjesto, ali za njega bi bilo
bolje da sam ipak to učinio.
Zamislite mališana koji neprestano tuče svoju majku po licu. Zašto bi činio