Page 198 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

krivotvori, umanjuje, preuveličava, zbunjuje, izdaje, zaobilazi, niječe, propušta,

racionalizira, da bude pristran, pretjeruje i zamagljuje istinu, toliko je beskrajna i
toliko zapanjujuća da su u višestoljetnomu razdoblju predznanstvene misli, koja
je bila usmjerena na tumačenje naravi moralnoga nastojanja, tu sposobnost
smatrali demonskom. To nije bilo tako zbog racionalnosti kao takve, kao procesa
-jer taj proces može polučiti i jasnoću i napredak. Smatrali su je demonskom
zato što je racionalnost podložna najgoroj napasti - napasti da ono što trenutno
poznaje uzdiže do razine apsolutnoga.

Da bismo pojasnili što to znači, možemo se ponovno vratiti Johnu Miltonu.
Zapad je tijekom tisuća godina svoje povijesti samo središte svoje religiozne
jezgre omatao nekom vrstom snolike fantazije o prirodi zla. Ta je fantazija imala

protagonista, suparničku ličnost u potpunosti posvećenu kvarenju Bića. Milton je
na sebe preuzeo zadaću i organizirao, dramatizirao i artikulirao samu suštinu
toga kolektivnog sna prikazavši ga u liku Sotone - Lucifera, ,,Svjetlonoše“. On
piše o Luciferovoj iskonskoj napasti i o njezinim neposrednim posljedicama:
On povjerava da bi jednak bio Svevišnjemu, kad bi se odupro i s preuzetnom

nakanom, usuprot Božjem prijestolju i kraljevstvu, bezočan rat i holu bitku
poveo na Nebu, u taštu pokušaju. Njega sila Svemoćna naglavce zavitla žestoko
s prozračnoga svoda, u strahotnu izgaranju i uništenju, dolje u propast bezdanu,
da ondje boravi u neraskidljivim lancima i groznu ognju...

U Miltonovim očima Lucifer je najčudesniji duh kojega je Bog stvorio. To
možemo shvatiti psihološki. Razum je nešto živo što boravi u svima nama.
Stariji je od svih nas. Najbolje ga možda možemo shvatiti kao osobnost, a ne
sposobnost. Ima svoje ciljeve, svoje kušnje i svoje slabosti. Leti više i vidi dalje
od bilo kojega duha. Ali razum se zaljubljuje u sama sebe. Što je još gore,
zaljubljuje se u ono što je sam stvorio i to uzdiže i časti kao apsolutno. Lucifer

je, dakle, duh totalitarizma. Bačen je iz raja u pakao zato što takvo uzdizanje,
takva pobuna protiv Svevišnjega i Nespoznatljivoga, neizbježno stvara pakao.
Da ponovimo: najveća napast razuma jest glorificiranje vlastitih sposobnosti

i postignuća i uporno dokazivanje da pored njegovih teorija ne treba postojati
ništa transcendentno ili izvan njegove domene. To bi značilo da su već otkrivene
sve važne činjenice i da ništa važno nije ostalo nepoznato. Ali, najvažnije od
svega, to znači nijekati potrebu da se pojedinac hrabro suoči s Bićem. Što će vas
spasiti? Totalitarist u biti kaže ovo: „Moraš se osloniti i vjerovati u ono što već
znaš.“ Ali to ne spašava. Spašava volja da naučimo ono što ne znamo. To je
vjera u mogućnost ljudske preobrazbe. To je vjera u žrtvovanje sadašnjega sebe