Page 196 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Gulag bila je njegova analiza izravne uzročno-posljedične veze između

patologije sovjetske države čija je ekonomija ovisila o radnim logorima (u
kojima su milijuni ljudi patili i umirali) i gotovo univerzalne sklonosti
sovjetskoga građanina da falsificira svoj svakodnevni život, da zaniječe vlastitu
patnju koju mu je nanijela država i tako podupre diktate toga racionalnog,
ideološkog komunističkog sustava. Po Solženjicinovu mišljenju, upravo je to
samoobmanjivanje, to poricanje pomoglo i potaknulo Josifa Staljina, to veliko,
paranoično, ubojito čudovište da počini one strašne zločine. Solženjicin je pisao

istinu, svoju istinu do koje je došao teškom mukom, vlastitim iskustvom u
logorima, i razotkrio laži sovjetske države. Nakon što je objavio Arhipelag
Gulag, nijedna obrazovana osoba nije se više usudila braniti tu ideologiju. Nitko
nikada više nije mogao reći: „To što je Staljin radio nije bio pravi komunizam."

Ranije spomenuti Viktor Frankl (psihijatar koji je preživio nacistički
koncentracijski logor, autor djela Čovjekovo traganje za smislom) došao je do
slična sociološko-psihološkoga zaključka: društvenomu totalitarizmu prethodi
pojedinac koji živi neautentičnim životom punim obmana. Slično tome, Sigmund
Freud je vjerovao da „potiskivanje" u nemaloj mjeri doprinosi razvoju mentalne
bolesti (a potiskivanje istine od laži razlikuje se samo u stupnju, a ne u vrsti).

Alfred Adler znao je da laž rađa bolest. C. G. Jung je znao da su moralni
problemi koji muče njegove pacijente uzrokovani neistinom. Svi su ovi mislioci,
koji su se prvenstveno bavili patologijom pojedinca i kulture, došli do istoga
zaključka: laži iskrivljuju strukturu Bića. Neistina kvari i dušu i državu, a jedan
oblik iskvarenosti hrani drugi.

Više sam puta vidio kako se egzistencijalna bijeda zbog izdaje i prijevare
pretvara u pravi pakao. Primjerice, jedva podnošljiva kriza zbog roditeljeve teške
bolesti prometne se u nešto neopisivo odvratno kada djeca, već odrasla, započnu
s neprikladnim i sitničavim prepirkama. Opsjednuti nerazriješenom prošlošću
okupljaju se oko samrtne postelje kao zlodusi i tu ljudsku tragediju guraju u

grješan savez s kukavičlukom i ogorčenjem.
Majka koja usrdno štiti sina od svih razočaranja, od svake boli, iskorištava
njegovu nemoć da se samostalno razvija i napreduje. On nikada ne odlazi, a ona
nikada nije usamljena. To je zla urota koja se kuje polako, dok se patologija

razvija preko tisuća naučenih suptilnih znakova odobravanja. Ona izigrava žrtvu
osuđenu na to da uzdržava sina i kao kakav vampir skuplja izraze sažaljenja od
svojih prijatelja. On se, smatrajući se potlačenim, u svojemu podrumu prepušta
mračnim mislima. S užitkom zamišlja kakvo bi razaranje njegov gnjev mogao
nanijeti svijetu koji ga je odbacio zbog njegova kukavičluka, neprilagođenosti i