Page 237 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

značenje: mi izravno opažamo značenje. Vidimo podove po kojima možemo

hodati, vrata kroz koja možemo proći i stolice na kojima možemo sjediti. Zbog
toga su vreća za sjedenje i panj u istoj kategoriji, iako objektivno imaju malo
toga zajedničkoga. Vidimo kamenje zato što ga možemo bacati, vidimo oblake
zato što iz njih po nama može početi padati kiša, jabuke zato što ih jedemo,
automobile drugih ljudi zato što nam stoje na putu i smetaju nam. Mi vidimo
oruđa i prepreke, a ne predmete ili objekte. Štoviše, mi gledamo ta oruđa i
prepreke na „praktičnoj" razini analize koja ih kategorizira kao najučinkovitija

(ili najopasnija) ovisno o našim potrebama, sposobnostima i perceptivnim
ograničenjima. Promatramo svijet kao nešto što nam koristi i kroz što trebamo
prolaziti - a ne samo kao nešto što postoji.

Vidimo lica ljudi s kojima razgovaramo zato što s tim ljudima trebamo
komunicirati i surađivati. Ne vidimo njihove mikrokozmičke strukture, njihove
stanice ili substanične organele, molekule i atome koji tvore te stanice. Također
ne vidimo makrokozmos koji ih okružuje: njihove članove obitelji i prijatelje
koji sačinjavaju njihov neposredni društveni krug, ekonomiju u kojoj djeluju ili
okoliš koji sve to zajedno obuhvaća. Naposljetku, i jednako važno, mi ih ne
vidimo u vremenu. Vidimo ih u uskomu, neposrednom, nadmoćnom sada, ne

možemo ih vidjeti okružene prošlim i budućim danima koji su za njih možda
puno važniji od svega onoga što se sada odvija. I ovo je zapravo jedini način na
koji možemo gledati, inače bismo bili shrvani svime.

Kada gledamo, zapažamo samo onoliko koliko je dovoljno da provedemo
svoje planove i djelovanja i da uspješno kroz sve to prođemo. Mi djelujemo i
boravimo unutar toga što je „dovoljno". To je radikalno, funkcionalno, nesvjesno
pojednostavljivanje svijeta - i nama je gotovo nemoguće ne zamijeniti to za sami
svijet. Ali predmeti koje opažamo nisu tek tamo, u svijetu, zato da bismo ih mi
10
mogli jednostavno i izravno opažati. Oni egzistiraju u složenu,
multidimenzionalnu međuodnosu, a ne kao jasno odvojeni, omeđeni i neovisni
predmeti. Mi ne zapažamo objekte, nego njihovu uporabljivost i tako ih

pojednostavljujemo da bismo ih mogli dovoljno razumjeti. Zbog toga moramo
biti precizni u svojim težnjama. Ako ne budemo, utopit ćemo se u kompleksnosti
svijeta.
Ovo vrijedi čak i za naše poimanje samih sebe, naših pojedinačnih osobnosti.
Mi pretpostavljamo da je koža granica gdje završava naša osoba, mi sami, zato

što na taj način opažamo. Ali uz malo razmišljanja možemo uvidjeti koliko je ta
granica provizorna. Kako se mijenja kontekst našega djelovanja, tako se mijenja