Page 239 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

bilo koji stvarni događaj u svojemu privatnom, svakodnevnom životu. To nas

poistovjećivanje duboko obilježava - čak i biokemijski i neurološki. Uživljavanje
u pobjeđivanje i gubljenje, primjerice, podiže i spušta razinu testosterona kod
navijača koji „sudjeluju" u natjecanju. Ta sposobnost za poistovjećivanje očituje
se na svakoj razini našega Bića.
Na sličan način, ovisno o razini našega domoljublja, naša nam zemlja nije

samo važna. Mi jesmo naša domovina. Možemo čak u bitci do kraja žrtvovati
svoje male pojedinačne živote zato da očuvamo integritet svoje zemlje. Tijekom
većega dijela ljudske povijesti takva spremnost na umiranje smatrala se
vrijednom divljenja, izrazom hrabrosti, jednom od ljudskih dužnosti. To je
shvaćanje izravna posljedica ne naše agresivnosti, nego upravo paradoksalno,

naše ekstremne društvenosti i spremnosti za suradnju. Ako možemo postati ne
samo mi sami, nego i naše obitelji, momčadi i zemlje, onda možemo lako
prihvatiti suradnju oslanjajući se na iste duboko usađene mehanizme koji nas
potiču (jednako kao i sva druga bića) da štitimo svoje tijelo.
Svijet je jednostavan samo kada sve ide u skladu s našim očekivanjima
Vrlo je teško samo promatrajući shvatiti međupovezani kaos stvarnosti. To je

vrlo zahtjevan čin za koji je potrebna možda i polovica našega mozga. U
stvarnosti sve se pomiče i mijenja. Svaki hipotetski odvojeni, pojedinačni
predmet načinjen je od manjih hipotetski pojedinačnih predmeta i ujedno u isto
vrijeme čini dio većih hipotetski odvojenih, pojedinačnih stvari. Granice između
tih razina - i granice između predmeta koji se nalaze na istoj razini - nisu ni
objektivno jasne niti očite same po sebi. Treba ih praktično, pragmatično

uspostaviti i one vrijede samo unutar vrlo uskih i specifičnih okolnosti.
Primjerice, svjesna iluzija da je naša percepcija sasvim dovoljna i potpuna traje
sve dok su zadovoljene naše potrebe, dok sve ide po planu. U takvim
okolnostima ono što vidimo dovoljno je precizno i točno i nemamo razloga
gledati dalje od toga. Da bismo učinkovito vozili, ne moramo razumjeti, pa ni
opažati, složeni mehanizam našega automobila. Nevidljiva kompleksnost
mojega automobila dopire mi u svijest samo ako dođe do kvara ili ako se

nenadano sudarim s nekim ili nečim. Takav prodor u svijest uvijek izazove
tjeskobu, barem u početku, čak i onda kada je riječ o običnu mehaničkomu kvaru
(a o teškoj nesreći da i ne govorimo). Razlog tome je iznenadna pojava
nesigurnosti.

U ljudskoj percepciji automobil nije stvar, nije predmet. Umjesto toga, riječ
je o nečemu što nas vodi do mjesta na koje želimo doći. Zapravo, gotovo ga
uopće ne zapažamo sve do trenutka kada nam prestane služiti. Tek kada