Page 238 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

i ono što je ispod naše kože, da tako kažem. Čak i kada činimo nešto naizgled

jednostavno, primjerice kada uzmemo odvijač, naš se mozak automatski
prilagođava i uključuje taj alat u ono što smatra tijelom.172 Upravo zato krajem
odvijača doslovce možemo osjetiti predmete. Kada ispružimo ruku s odvijačem,
mi automatski uzimamo u obzir i uračunavamo dužinu odvijača. Njegovim
vrškom možemo istraživati uglove i pukotine i shvatiti što je to što istražujemo.
Štoviše, odvijač koji držimo odmah počnemo posesivno smatrati ,,svojim“
odvijačem. Isto činimo i s puno složenijim oruđem koje koristimo, u puno

složenijim situacijama. Automobil kojim upravljamo odmah i automatski postaje
dio nas. Upravo zato nas osobno pogodi kada pješak kojega razljutimo vožnjom
na pješačkome prijelazu udari šakom po haubi našega automobila. To nije uvijek
razumno. Ipak, bez toga, toga „proširenja samoga sebe“ na stroj, ne bi bilo
moguće voziti.

Te pomične, rastezljive granice naše osobe šire se i da uključe druge ljude -
članove obitelji, ljubavnike i prijatelje. Majka će se žrtvovati za svoju djecu. Je li
moj otac, ili sin, ili supruga više ili manje dio mene od, recimo, moje ruke ili
noge? Na to dijelom možemo odgovoriti pitajući se sljedeće: Što bismo radije
izgubili? Za što smo se od toga spremniji žrtvovati? Za takva se trajna proširenja

- takve trajne predanosti - vježbamo poistovjećujući se s fiktivnim likovima iz
knjiga i filmova. Njihove nevolje i uspjesi brzo i uvjerljivo postaju naši. Dok
mirno sjedimo u naslonjaču, u našoj se mašti odigrava mnoštvo alternativnih
stvarnosti i tako se eksperimentalno proširujemo i ispitujemo mnoštvo
potencijalnih putova prije nego što odlučimo kojim ćemo od njih krenuti. U
tomu svijetu mašte možemo biti i ono što „zapravo “ ne postoji. U čarolijom

ispunjenoj kino-dvorani možemo u trenu postati fantastična bića. Sjedimo u
mraku dok se pred nama brzo izmjenjuju slike i postajemo vještice, superjunaci,
izvanzemaljci, vampiri, lavovi, vilenjaci ili drvene lutke. Osjećamo ono što oni
osjećaju i s neobičnim zadovoljstvom dajemo novac za tu povlasticu, čak i kada
iskusimo tugu, strah ili jezu.

Nešto se slično, samo puno drastičnije, događa kada se poistovjetimo, ne više
s izmišljenim likom u priči, nego s čitavom grupom ljudi u natjecanju. Sjetite se
što se dogodi kada omiljena momčad pobjeđuje ili gubi u važnoj utakmici protiv
glavnoga rivala. Pobjednički će gol spontano i skladno podići na noge čitavu
mrežu navijača prije nego što stignu uopće razmisliti o tome. Baš kao da su

živčani sustavi svih tih ljudi izravno povezani s igrom koja se odvija na terenu.
Navijači vrlo osobno doživljavaju pobjede i poraze svojih timova, čak nose
dresove svojih omiljenih igrača i obilježavaju njihove pobjede i poraze više nego