Page 249 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Ako čekate sve dok vam ne pokuca na vrata ono što uporno odbijate istražiti,

zacijelo ne ćete proći dobro. Neizbježno će se dogoditi ono što najmanje želite, i
to u trenutku kada budete najmanje spremni. Ono s čime se najmanje želite
suočiti pojavit će se u trenutku kada vi budete najslabiji, a ono najsnažnije. I
doživjet ćete poraz.
U kružnicama kružeći sve širim ne čuje više soko poziv sokolara; stvari se

raspadaju; središte ne drži; anarhija se razuzdala svijetom, diže se plima
zamućena krvlju i obred nevinosti posvuda se gasi; najboljima manjka svako
uvjerenje, najgori su puni intenzivne strasti.

(William Butler Yeats: Drugi dolazak)
Zašto odbijati točno definirati problem kada nam to omogućuje da ga
riješimo? Zato što definirati problem znači priznati da postoji. Zato što definirati
problem znači dopustiti sebi da saznate što zapravo želite od, primjerice,
prijatelja ili partnera - a onda kada to ne dobijete, bit ćete toga bolno svjesni i

boljet će vas, vrlo jasno i određeno. Ali iz toga ćete nešto naučiti i ubuduće ćete
moći iskoristiti to što naučite. Alternativa toj jednokratnoj oštroj boli jest tupa
neprekidna bol beznađa, neodređena osjećaja neuspjeha i osjećaja da vrijeme,
dragocjeno vrijeme, nepovratno prolazi.

Zašto odbijati točno definirati? Zato što, dok odbijate definirati uspjeh (a
samim time sebi onemogućujete da uspijete), istodobno odbijate definirati
neuspjeh tako da ga ne ćete primijetiti kada ga iskusite i ne će vas boljeti. Ali to
ne ide tako! Ne možete se tako lako dati prevariti - osim ako već niste prešli
dalek put na toj stazi! Umjesto toga, stalno ćete biti razočarani u vlastitomu
Biću, a s time dolaze i samoprijezir i sve veća mržnja prema svijetu koji sve to

omogućuje i stvara (ili rastvara).
Jamačno, otkrivenje nam se bliži; jamačno, Drugi Dolazak se bliži.

Drugi Dolazak! Tek izrekoh riječi, kad golema mi slika iz Spiritus Mundi
zablješti zjene: u pustinjskom pijesku lavovsko tijelo ljudske glave pilji
pogledom praznim, okrutnim ko sunce, i valja spora bedra, dok se oko njega
razlijeću s grozom sjene ptica pustinjskih.

Opet se spušta mrak: al’ sada znadem - dvadeset stoljeća se kamenoga sna
budi u zipci, što ih je odnjihala da vide moru. I kakva surova zvijer, kad konačno
joj kucnuo je čas, sad puže prema Betlehemu da se rodi?

Što ako ona žena koju je muž prevario, vođena očajem, odluči suočiti se sa
svojom nepovezanom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću? Što ako odluči
razriješiti nered, iako je sve dosada to odbijala učiniti i zbog toga bila još slabija