Page 277 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

42

Zvono zvoni; čujem ga iz daljine. Jutro je, i danas nismo
doručkovale. Na glavnom ulazu svrstavamo se u kolonu po dvije.
Izvana uza Zid stoji kordon, veliki kontingent stražara, specijalni

odred Anđela, sa zaštitnom opremom - šljemovima s izbečenim
vizirima od tamnog pleksiglasa, pa izgledaju poput kukaca, dugim

pendrecima, puškama za bombe sa suzavcem. Za slučaj histerije. S
kuka na Zidu nitko ne visi.

Ovo je okružno Spašavanje, samo za žene. Spašavanja se uvijek
održavaju zasebno za svaki spol. Jučer je objavljeno. Kažu ti tek dan

prije. Nema dovoljno vremena, da se privikneš.
Praćene zvonjavom, hodamo stazama kojima su se nekada
koristili studenti, mimo zgrada koje su nekada bile predavaonice i

studentski domovi. Neobično je ponovno se naći na ovom mjestu.
Izvana ne možeš razabrati da se išta promijenilo, osim što su

spuštene rolete na svim prozorima. Te zgrade sada pripadaju
Očima.

Svrstavamo se na širokom travnjaku ispred zgrade koju smo
nekada nazivali knjižnicom. Bijele stube još su iste, glavni ulaz

nepromijenjen. Na travnjaku je podignuta drvena pozornica, nalik
na onu što su je nekada koristili svakog proljeća za promocije.
Sjećam se šešira, šešira pastelnih boja, što su ih nosile neke majke,

crnih plašteva studenata, i crvenih. No, ova pozornica ipak nije ista,
zbog tri drvena stupa s omčama od konopa.

Ispred pozornice je mikrofon; televizijska kamera diskretno je
postavljena sa strane.

Dosad sam bila samo na jednom, prije dvije godine. Ženska Spa
avanja nisu česta. Ne treba ih toliko. U posljednje vrijeme se vrlo

uzorno ponašamo.
Nerado pričam ovu priču.