Page 275 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

nestvarnim. Kakve li koristi sada od njih?

Mogla bi noću ući u njegovu sobu, kaže. Pregledaj mu pisaći
stol. Mora da ima nekakve dokumente, bilješke.
Vrata su zaključana, mrmljam.

Mogli bismo ti nabaviti ključ, kaže. Zar ne želiš saznati tko je
on, što radi?

No, Zapovjednik me više toliko ne zanima. Moram se truditi da
joj ne pokažem svoju ravnodušnost prema njemu.

Samo nastavi sve onako kako si i dosad radila, kaže Nick. Ne
mijenjaj ništa. Inače će oni doznati. On me ljubi, promatrajući me

cijelo vrijeme. Obećaješ? Pazi da ti se ne omakne.
Stavljam njegovu ruku na svoj trbuh. Jesam, kažem. Osjećam da
jesam. Još nekoliko tjedana i bit ću sigurna.

To su, znam, samo želje.
On će te beskrajno ljubiti, kaže on. I ona.

Ali, ono je tvoje, kažem. I bit će tvoje, doista. Želim da bude.
Međutim, ne razgovaramo više o tome.

Ne mogu, kažem Glenovoj. Jako se bojim. Osim toga, ionako
nisam za takav posao, uhvatili bi me.

Gotovo se i ne trudim da glasu pridam prizvuk žaljenja, tako
sam se ulijenila.
Mogli bismo te izvući odavde, kaže ona. Izvlačimo ljude ako

doista moramo, ako im prijeti opasnost. Neposredna opasnost.
Činjenica je da više ne želim otići, pobjeći, prijeći granicu u

slobodu. želim biti ovdje, s Nickom, tu gdje lako dolazim do njega.
Pričajući o tome, stidim se sama sebe. No, to nije sve. Još i sada
smatram to priznanje nekakvim hvalisanjem. Ima u njemu i

ponosa, jer pokazuje u kakvu sam se krajnost upustila da bih se
opravdala. Pokazala koliko mi sve to znači. Poput priča o bolesti i

samrtnoj postelji s koje si se pridigao; poput priča o ratu. One
pokazuju ozbiljnost.

Ozbiljnost odnosa s muškarcem, o kakvoj prije nisam ni sanjala.
Ponekad sam bila racionalnija. Nisam to sebi objašnjavala kao