Page 276 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 276
ljubav. Stvorila sam sebi ovdje kakav-takav život, govorila sam
sama sebi. Valjda su tako razmišljale i žene doseljenika i žene koje
su preživjele ratove, ako su imale muškarca. Čovjek je tako
prilagodljiv, govorila je moja majka. Pravo je čudo na što se sve
čovjek može naviknuti, samo ako ima nekoliko kompenzacija.
Nećemo više dugo čekati, kaže Cora, nerado mi udjeljujući
mjesečni paket higijenskih uložaka. Više dugo, smiješeći mi se
plaho, ali i značajno. Zna li? Znaju li ona i Rita u što sam se
upustila, šuljajući se noću niza stube? Odajem li se sanjarenjem,
bezrazložnim smješkanjem, laganim dodirivanjem svoga lica, kad
mislim da me nitko ne gleda?
Glenova diže ruke od mene. Manje šapće, više govori o
vremenu. Ne žalim zbog toga. Osjećam olakšanje.
