Page 274 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

takve ukrase. Svaki put vodimo ljubav kao da ni najmanje ne

sumnjamo da takvih susreta više neće biti, ni za njega, ni za mene,
ni s kim drugim, nikada. A kad ih ipak ima, oni su uvijek
iznenađenje, nešto posebno, dar.

Osjećamo se sigurni dok smo ovdje zajedno; kao u pećini u kojoj
se stišćemo dok vani traje oluja. To je privid, dakako. Ova je soba

najopasnije mjesto na svijetu. Da me uhvate, ne bi bilo milosti, ali
fućka mi se za sve. Kako to da imam toliko povjerenja u njega, što je

već samo po sebi ludo? Kako mogu pretpostaviti da ga poznajem, ili
da znam bilo kakvu sitnicu o njemu ili što on zapravo radi?

Odbacujem te neugodne šaptaje. Previše govorim. Pričam mu o
stvarima o kojima ne bih smjela. Pričam mu o Moiri, o Glenovoj; ne
o Lukeu. Htjela bih mu pričati o ženi iz moje sobe, o onoj koja je

ondje bila prije mene, ali mu ne pričam. Ljubomorna sam na nju.
Ako je i ona bila ovdje prije mene, u ovom krevetu, ne želim za to

znati.
Kažem mu svoje pravo ime, pa osjećam da sam stoga poznata.

Ponašam se kao glupača. Trebala bih biti pametnija. Pravim od
njega idola, nestvarni fetiš.

On, naprotiv, govori malo; nema više oklijevanja i viceva.
Gotovo ništa i ne pita. Čini se da je ravnodušan na sve što mu imam
za reći, oživi samo na mogućnosti moga tijela, premda me gleda dok

govorim. Gleda mi u lice.
Nemoguće je pomisliti da bi me mogao izdati itko kome sam

toliko zahvalna.
Ne spominjemo riječ ljubav, nikada. Bilo bi to iskušavanje
sudbine; bila bi to romantika, zlosretnost.

* * *

Danas je cvijeće drugačije, suše, izrazitije, cvijeće kasnog ljeta:

tratinčice, tunbergije, vode nas dugim silaznim putom u jesen.
Vidim ih u parkovima hodajući s Glenovom, posvuda. Gotovo je i

ne slušam, više joj ne vjerujem. Ono što šapće čini mi se