Page 278 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

* * *

Svrstavamo se standardnim redom: Supruge i kćeri na

sklopivim drvenim stolicama postavljenima prema stražnjem
dijelu, Ekonosupruge i Marthe oko rubova i na stubištu knjižnice,
sprijeda Sluškinje, da svima budemo na oku. Ne sjedimo, nego

klečimo, danas imamo jastučiće, male crvene baršunaste, na kojima
ništa ne piše, pa ni Vjera.

Vrijeme je srećom pristojno: nije prevruće, djelomično oblačno.
Bilo bi grozno klečati na kiši. Možda nam zato i kažu tako kasno:

kako bi znali kakvo će biti vrijeme. Bolje ikakav nego nikakav razlog.
Klečim na crvenom jastučiću. Pokušavam razmišljati o

večerašnjem susretu, o vođenju ljubavi, na tami, na svijetlu što se
odražava od bijelih zidova. Razmišljam o zagrljaju.
Dug komad užeta vijuga poput zmije ispred prvog reda

jastučića, duž drugoga, pa natrag kroz redove stolica, zavijajući
poput vrlo stare, vrlo spore rijeke gledane iz zraka, sve do

posljednjeg reda. Uže je debelo i smeđe i zaudara na smolu. Prednji
kraj užeta diže se na pozornicu. Poput fitilja ili konopca na balonu.
Na pozornici, slijeva, nalaze se one koje treba spasiti: dvije

Sluškinje, jedna Supruga. Supruge su neuobičajene pojave, pa
protiv volje gledam ovu sa zanimanjem. Rado bih znala što je

učinila.
Smjestili su ih ondje prije no što su otvorili glavna vrata. Sve

sjede na sklopivim drvenim stolicama, poput diplomiranih
studentica koje će dobiti nagradu. Ruke im počivaju na krilu, u

miru. Malo se njišu, vjerojatno su im dali nekakve injekcije ili pilule
da ne prave gužvu. Bolje je kad sve ide glatko. Jesu li pričvršćene za
stolice? Nemoguće je reći, zbog sve te tkanine što ih prekriva.

Sada se službena procesija približava pozornici, uspinjući se
desnim stubištem: tri žene, jedna Tetka sprijeda, dva Spašavatelja

u crnim kukuljicama i plaštevima korak iza nje. Iza njih su ostale
Tetke. Nema više šaputanja. Njih troje se svrstavaju, okreću prema

nama, Tetka, a njoj s boka dva Spašavatelja.