Page 279 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

To je Tetka Lydia. Prije koliko godina sam je vidjela? Već sam

počela zamišljati da ona postoji sama u mojoj glavi, ali evo je, malo
je starija. Imam dobar pogled, pa vidim sve dublje bore s jedne i
druge strane nosa, urezanu namrštenost. Trepće, nervozno se

smješka, zuri lijevo i desno, provjerava publiku, pa diže ruku i
razdražljivo dotiče oglavlje. Iz razglasa dopire neobičan zvuk

gušenja: ona se nakašljava.
Počinjem drhtati. Usta mi se pune mržnjom kao slinom.

Sunce se probija iza oblaka, osvjetljavajući pozornicu i osobe na
njoj poput božičnih jaslica. Vidim bore ispod očiju Tetke Lydie,

bljedilo žena koje sjede, dlačice na užetu ispred mene na travi, vlati
trave. Tu je i maslačak, tik preda mnom, boje žumanjka. Osjećam
glad. Zvono prestaje zvoniti.

Tetka Lydia ustaje, ravna objema rukama suknju, pa staje pred
mikrofon. »Dobar dan, moje dame« kaže, i u istom trenutku iz

razglasa odjekuje zavijanje koje para uši, poput reakcije na njezin
glas. Iz naše skupine, nevjerojatno, čuje se nečiji smijeh. Teško je

ne nasmijati se, toliko smo napete, pa i zbog razdražljiva izraza na
licu Tetke Lydie dok podešava zvuk. Ovo bi trebalo biti

dostojanstveno.
»Dobar dan, moje dame« ponavlja, sada metalnijim i nižim
glasom. Kaže dame umjesto djevojke zbog Supruga. »Sigurna sam

da smo sve svjesne nesretnih okolnosti zbog kojih smo se ovdje
okupile ovog prekrasnog jutra, premda bismo, uvjerena sam, radije

radile nešto drugo, barem ja, ali dužnost je neumoljiv gospodar ili,
rekla bih, gospodarica, i upravo smo zbog dužnosti danas ovdje.«
Tako nastavlja nekoliko minuta, ali ja ne slušam. Već sam čula

taj govor, ili sličan, često: ista otrcanost, iste parole, iste fraze:
baklja budućnosti, kolijevka rase, zadatak koji nas čeka. Teško je

vjerovati da neće biti uljudna pljeskanja poslije tog govora i da na
travnjaku neće servirati čaj i kolačiće.

To je prolog, razmišljam. Sada će tek prijeći na glavno.
Tetka Lydia kopa po džepu, vadi zgužvani papir. Treba joj dosta