Page 128 - Meša Selimović - Tvrđava

- Kako bi bilo da odem do Zafranije, da ga zamolim?
- Zasto ti? Odmah ce pitati: zasto bas ti?
- Nismo prijatelji, a kao da jesmo. Nikoga nema.
- Nista mu ne mozes pomoci, samo ces sebi odmoci.

Kaze to nerado, jer je postena, ali kaze, da me zadrzi. I kaze jos vise:

- Sta mozes, kriv je. Govorio je protiv njih.
- Badava je, nece ga pustiti.
- Ne misli vise na njega.
- Ne mislim, nema koristi.

Nema svrhe, nema smisla, nema koristi. Uplasila su nas, ne usudjujemo se da
trazimo cak ni milost ni za koga. Niko ni rijec nece reci za njega.

A sta mogu ja?

Ni ime, ni djelo, ni polozaj, ni bogatstvo, ni porodica, nista ne stoji iza mene. U
ime cega bih govorio? U ime sazaljenja? Sta moje sazaljenje znaci ikome?

I zasto? Za nepostojeci dug savjesti, za covjeka prema kome nemam obaveza,
za krivicu koju ne prastaju.

Necu da mislim na omo sto je nemoguce.

Necu da mislim na Ramiza.

Doruckovao sam, nisam znao sta jedem, Tijana me gledala kao bolesnika,
kiselim osmijehom krijuci svoju zabrinutost.

Rekao sam da idem malo u grad, da prohodam.

- Zasto ne ostanes kod kuce?
- U podne je nekakav skup u dzamiji. Zafranija je pozvao i mene.
- Zasto tebe?
- Ne znam.
- A kakav je skup?
- Zbog Ramiza. Ne znam.
- Nista ne govori, molim te, nista! Obecaj mi.
- Ma necu, sta imam da govorim. Ne bih ni isao da smijem.
- Oh, boze, kud sad i to. Vrati se odmah, cim se zavrsi. A jest, sinoc te trazio
Osman Vuk. Nije htio da kaze sta hoce.

Sasvim sam bio zaboravio na njega.