Page 140 - Meša Selimović - Tvrđava

- Oh, boze - uzdisala je Tijana.
- Vidi ti nevolje - vajkao se Mahmut.

Ali njegova nemirna misao ne moze da ostane na vajkanju, zeli da nadje izlaz:

- Kako bi bilo da se razbolis? Pojedi sirov krompir, pa ce ti vatra skociti kao u
najvecoj groznici. A ja cu dovesti Avdagu da vidi.

U nevolji, to mi se ucinilo prihvatljivo, razboljecu se i bez sirovog krompira, od
muke, od straha, od neizlaza.

Ali, badava, ne bih mnogo dobio time. Odakle da groznica dodje bas danas? A
sacekali bi da prodje, i kad bi povjerovali. Ne mogu jesti sirov krompir godinu
dana.

Mahmut je izrazio misljenje da ce me oni ostaviti s Ramizom, pa cu mu reci:
tako i tako, brate, spasavaj, na velikoj sam ti nevolji.

Zaboravio je da je Ramiz u jos vecoj nevolji.

Tako smo dugo grickali tri posne misli, a rjesenje nismo nasli. Toliko sam
mogao uciniti i bez njih, ali mi je lakse sto nisam sam.

12. Tuga i bijes

Ni sutradan nisam nasao izlaz, a nisam ga vise ni trazio. Otupio sam od
nekorisnog razmisljanja, i mozak je mljeo uprazno.

Cekao sam da dodju po mene, da me povedu, kud me odvedu. Mozda cu na
tom putu odluciti da li cu se poniziti ili unistiti.

Kad je neko pokucao na vratima, bio sam uvjeren da je serdar Avdaga, salje
ga Dzemal Zafranija, po mene. Odredjen mi je za andjela cuvara, rastavice nas
samo smrt. Ne znam cija, ali bih volio da ne bude moja. Pa sta mogu, neka ga,
kad vec ne moze da bude drukcije.

Ali nije usao nerado ocekivani crni andjeo, vec neocekivano Osman Vuk,
Sehagin momak.

Unio je u nasu sobu svoju lijepu plavu, vjetrovima opaljenu glavu, svoj smijeh,
svoju povrsnu i sasavu narav. Ali ga pamtim i drukcijeg.

- Sta vam je? Ko da se molite nekome za dusu! - viknuo je u smijehu.
- Tako nekako.
- Ba sta onda? Zar je to razlog da objesite nos?
- Ocekivali smo jednog covjeka.
- Je li ti zao sto nije dosao?
- Nimalo. Volio bih da ga djavo odnese.