Page 139 - Meša Selimović - Tvrđava

- Red je, toboze, poljuljan, a kriv je muselim. Usput ce mnogi platiti. Dvije
muhe jednim udarcem.
- Zasto uvijek prijete? Zar ljudi nisu dovoljno uplaseni?
- Sto je vise straha, vise je reda. Po njemu i njegovom strahu, red bi bio
savrsen. A, bogami, i po meni.
- Posavjetuj me, Mula Ibrahime, traze da razgovaram s Ramizom. Da porekne
sve sto je rekao. Pustili bi ga ako to ucini.
- Razgovaraj, svakako.
- Nece pristati. Odbice.
- Reci ces im da je odbio.
- Kako cu mu pogledati u oci?
- Lijepo. Reci mu: moje je da ti predlozim, tvoje je da odlucis. Svakako ce ga
ubiti.
- Mislis?
- Napravili su od njega strasilo. Kako da ga puste?
- Mula Ibrahime, najradije bih se vratio nad svoju rijeku.
- I tamo bi te nasli.

Svugdje ce me naci. Nema mi spasa.

Kod kuce sam zatekao Mahmuta, potrosio je sav novac, i skrusen je kao i
ranije.

Sve sam ispricao Tijani i njemu, odmah, gotovo s vrata, da se ne rasprsnem.

Odgovorili su potpuno suprotno od, onog sto sam ocekivao.

- Kako bi mogao toliko uvrijediti covjeka? - rekao je Mahmut ogorceno.

A Tijana:

- Ostace ziv, a to je najvaznije. A onda su polako zamijenili mjesta i obrnuli
misljenja.

Mahmut se ceskao po cekinjavoj bradi:

- Doduse, nije rjesenje ni smrt.

Tijana je uzbudjeno razmisljala:

- Znao je sta ga ceka, i nije se bojao. Kako mu mozes reci da ne bude ono sto
jest?

Tako smo ostali na pocetku, ni na cemu.