Page 143 - Meša Selimović - Tvrđava

dogovorimo, a njemu treba, sto prije. Zato je i dosao po mene, da mu
pomognem, a da pomognem i Sehagi. Mozda i sebi, jer niko ne zna da ucini
dobro kao Sehaga. Ako ga zaboravi, pomoci ce mi on, Osman, a zna sta mi je
potrebno, i nije tesko znati, cim sam nezaposlen. A to ne valja. Kad covjek ima
onako lijepu zenu, ne smije biti sirotinja. On bi ubijao, ali bi njegova zena
imala sve sto zazeli.

O majko moja, kakva je ovo napast!

- Opet ti!
- Sta je? Kazem to usput. Ne ljuti se odmah! Da ti kazem o Sehagi! Velika je
nevolja sa Sehagom: prestao je da pije mlijeko, evo vec dva dana. To je znak
da ce poceti da pije rakiju. A kad on pocne piti, to nije kao kod drugih ljudi,
vec da bog sacuva. Da pije kod kuce, pa hajde de, ali jok! Vec ode nekud,
izgubi se, u neko selo ili u drugo mjesto, baca novac, pije, spava i opet pije,
osam dana tako, nista ne jede, samo povraca i pije, onda tri noci i tri dana
spava kao mrtvac, i vrati se kuci procijepljen, poznati ga ne mozes. Tako cini
tri puta godisnje, i nijednom vise, nikad ni kap ne uzme. I niko ga odvratiti ne
moze, ni zena, ni prijatelji, niko. A jednom ce presvisnuti od te muke i od tog
trovanja, ne zna ni kako je ostao ziv i dosad.
- Zasto pije?
- E, zasto! Moze se piti i bez razloga, ali Sehaga ima debeo razlog. Ne govori o
tome nikome. Trpi, vene u sebi, pa kad ne moze vise da izdrzi, podje u
pijanstvo, da zaboravi. Tako tri puta godisnje, u jednakim razmacima, kao
prorijedjene mjeseceve mijene. Rijetko vise, u nevrijeme, kao ovo sad.

Kao da okolisi, kao da odgadja da kaze razlog.

Upitao sam, ponovo:

- Zasto pije?
- Zbog sina. Jedinca.
- Nisam znao da ima sina.

Imao je, vise nema. Kad je Sehagin sin navrsio osamnaest godina, zamoli oca
da ga pusti u vojsku, u rat, idu neki njegovi drugovi, doduse stariji od njega,
ali se druzio samo sa starijima od sebe. Ali, nisu drugovi jedini razlog, vec
svasta uz drugove, mladost, talambasi, bajraci, govori, sveti razlozi, i djecak
samo sto nije izludio od odusevljenja. Izgledalo je da ce mu plamen suknuti iz
ociju. Sehaga pokusa da ga urazumi, nije rat bajramsko pucanje, vec blato,
prljavstina, gladovanje, surovost, krv, smrt. Ali badava, ni da cuje. Pretrpjecu,
veli, sve, pa i smrt, ako bog htjedne. Kad mogu toliki drugi, mogu i ja. A ocu
zao, sin mu je, jedinac, zbog njega je osjecao radost sto stice, zbog njega je
osjecao radost sto zivi, i nije ni krio tu ljubav, nije mogao, mladic zivio kao riba
u ribnjaku, razmazen, presit, ne znajuci sta je ruzno, ne znajuci sta je tesko, a
neko mu napunio zelenu glavu velikim rijecima, pa navalio da izgubi i ono sto
se samo jednom ima. Niko ne zali manje svoj zivot nego mlad covjek, a
poslije, sto vise stari i sto manje ima razloga da zivi, sve vise se hvata za zivot.
I poginucu, ako treba, kaze ludi mladic. A Sehaga se raspametio. I naljutio. E,