Page 144 - Meša Selimović - Tvrđava

neces, veli, ludi stvore! Kad te ne mogu urazumiti, mogu ti narediti! Danas si
odusevljen, sutra ces plakati kad te napadnu vaske. Mladoj budali nije stalo do
zivota, ali je meni stalo do moga sina, makar bio i budala. I zatvori ga u kucu.
A mladic se iskrade, skoci s prozora i prikljuci se vojsci koja je odlazila. Ujutro
nadjose praznu sobu. Sehaga ko lud, htio je da bije momke, kako ga nisu
vidjeli, kako nisu culi kad je preskakao zid, jurili smo na sve strane, i od valije
je trazio da mu se sin vrati, jer je otisao bez oceva pristanka. I vratili bi ga,
valija je duzan Sehagi hiljadu dukata, a cijeni ga i bez toga. Ali mladica nigdje,
kao da je u tudju vojsku prebjegao. Pregledani su svi vojni spiskovi, njegovog
imena nije bilo. Poslije smo saznali da je bio na Baba-dagu, u Besarabiji, ali je
ime promijenio, da ga otac ne bi nasao i, vratio. Uskoro se desilo ono sto je
Sehaga predvidio, mladicu je brzo dosadio rat, ogadila mu se grubost, uzasnuo
se zbog ubijanja, te nagovori desetak vojnika, ovdasnjih, da pobjegnu iz
vojske. Lutali su, skrivali se, putovali nocu, izbjegavali vojne jedinice,
zaobilazili gradove, i tako se bjezanje pretvorilo u dugo mucenje. Kod
Smedereva trojica pobjegnu i prijave se vlastima, ne mogavsi vise podnijeti
napore i strah. Vlast pohvata i ostale bjegunce, i zatvori u tvrdjavu. I oni, svi
do jednoga, optuze Sehaginog sina da ih je nagovorio na bjekstvo iz vojske,
rekavsi da se kaju sto su to ucinili. Mladic priznade sve i primi krivicu na sebe,
moleci da njih ne kaznjavaju. Jos rece da se ne kaje nizasto, jer je rat najveca
prljavstina ljudska i najstrasniji zlocin. Osudjen je na smrt. On tada kaza svoje
pravo ime i zamoli da obavijeste njegova oca da je poginuo u borbi, kao da je
ocu jedna smrt laksa od druge. Bjegunce su isibali i vratili u rat, mladica su
strijeljali, a oca obavijestili da mu je sin pogubljen kao vojni bjegunac i izdajnik
domovine. Sehaga umalo nije svisnuo. I kao da je malo senuo. Blesavi sine,
grdio ga mrtvog, zasto li pogibe, za sto li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za
svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog
zlatne jabuke iz price, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz
zivota, zalio bih ali bih razumio. Ali, sta je ovo, nesrecni sine! Za djeriz, za
razbojnike, za otimacinu tudje zemlje! Pa kako je takav smrad mogao da zaludi
tvoje cisto srce? I zasto nisi, bjezao sam, kad si dosao pameti? Kako si mogao
da se pouzdas u te ljude? Mogao si se povjeriti zmiji, sakalu, kopcu, nikako
nasem covjeku. Izdace te kad mu najvise ucinis, ubice te kad mu svoj
posljednji zalogaj das. Pa dobro sto sebe unisti, sebicni sine, ali sto mene ubi!
Uzalud su ga molili da se smiri, nikog nije htio da vidi. Onda smo otisli u
Smederevo, da nadjemo grob, ali, niko nije znao gdje je, uzalud smo
raspitivali. Svejedno, rekao je Sehaga, mozda je i bolje da ga ne vracamo u
onu prokletu zemlju. Da je bogdo ni ja nikad vidio nisam! Kad se vratio, poceo
je da pije, po osam dana, do potpune besvijesti, da obamire. Kad dodje sebi,
cuti, samuje, mrzi ljude, ako progovori, grdi sve odreda, ne misli sta ce reci ni
uciniti. Na vrh glave se popeo svakome, narocito ljudima od vlasti, mrze i oni
njega, ali mu nista ne mogu. Suvise je mocan i ovdje i u Carigradu. Suvise mu
ljudi duguju, a on ne zuri da naplati, drzi ih u ruci. Bojim se za njega kad
pocne da pije, udesice da ga snadje kakva nesreca, ne bi bilo tesko, niti bi ko
znao. I eto, opet ce u pice, a jos mu nije vrijeme. I svi cemo izludjeti od straha
dok ne saznamo gdje je. A zasto sad, u nevrijeme? Sinoc se desila nesreca
Sehaginom najboljem prijatelju, jedinom u gradu, hafiz-Abdulahu Delaliji,
sacekali su ga hrsuzi kad se vracao iz dzamije, s jacije, i namrtvo prebili. Bio je
ziv kad su neki prolaznici naisli na njega, a umro je dok su ga nosili kuci.