Page 147 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 147

Koliko je strasnih noci, koliko divljih borbi zapamtila ova soba, kad se rvao sa
            svojim bolom kao s djavolom, i koliko zora docekao pobijedjen a nepomiren?
            Mozda se nekad javljao trenutak srece: pobijedio sam ga! A bol se javljao
            ponovo, izranjao kao vodeni bik iz crne rijeke sjecanja.

            Mozda su to trenuci; kad se umrtvljuje, tri puta godisnje, kad otupljuje cula,
            da bi ostao ziv.

            Ako je vrijeme jednu smrt ucinilo laksom, nova smrt je udvostrucila bol,
            ozivjevsi uspomenu na staru. Sad su ga pritisnule obadvije; izgubio je sve sto
            je zelio da sacuva, i sad ga muci neizdrzljiv bol, i bijes zbog ljudske nemoci da
            se suprotstavi nesreci.

            Je li, jecao sinoc, kad je saznao, je li plakao, kleo, vikao, je li udarao glavom o
            zid?

            Jednu smrt je placao tugom i mrznjom. Hoce li i drugu?

            A da se sucelio s bolom, da nije s gnjevom odbacivao susret, s prijetnjom
            dizuci glavu prema nebu, s mrznjom gledajuci ljude, trazeci predah u muci
            drugih, da li bi mu bilo lakse ili teze? Da je gubitak prihvatio kao neminovnost,
            zaleci, jer nije ni bog ni drvo, i priklonio se pred tugom, mozda bi mu taj girob
            i taj mrtvac pomogli da svoju tugu oplemeni dobrotom. Zbog uspomene na
            sina. Kolikima je pomoc potrebna!

            Ovako je u njemu bijes i nepomirenost. I stalna misao o odmazdi.

            Ne o ratu, rekao je. Suvise ga boli.

            Necu o ratu. Postedjecu ga.

            Ispricao sam mu ono sto ga se ne tice i sto ga nece povrijediti. O Mula Ismailu,
            koga je bog obdario divnim nedostatkom, dragocjenim za njegovo zvanje, jer
            ne cuje sto mu ljudi govore, i nikad nije u sukobu sa svojom savjescu. On ne
            zna sta ljude boli, sta im nedostaje, sta zele, zato je najneviniji i najsrecniji
            covjek na svijetu. Ne mijenja misljenje, jer moze da govori uvijek isto. Nije
            sitnicav, jer govori o nesrecama ljudskim. Ne izaziva sporenje ni zlu krv, jer se
            ne moze ni potvrditi ni pobiti ono sto govori. Ne zna svoj posao, niti ikakav
            drugi, ali je dobro sto je na tom mjestu, jer bi drugi radili gore.

            I o defderdaru Bekir-agi Djugumu. Izdvajam ga izmedju drugih, jer je pristao
            da razgovara sa mnom, i pored svog visokog polozaja. Doduse, mozda su mu
            krivo rekli moje ime, ili nije znao ko sam, ili me zamijenio s nekim, jer bi to
            bilo prvi put u istoriji ljudskog roda da je jedan defderdar primio ovakvu fukaru
            kao sto sam ja, samo zato da bi saslusao njegove nevolje, ali to mi je
            svejedno, pristao je da razgovara sa mnom, i hvala mu na tome. I pomogao bi
            mi, nemam dokaza da ne bi, i volim da mislim ono sto mi je milo nego ono sto
            je vjerovatno. Nesreca je samo sto sam se bas ja namjerio na takvu vjernost i
            odanost kao sto je njegova, jer drugi sluzbenici obicno ne umiru zbog smrti
   142   143   144   145   146   147   148   149   150   151   152