Page 148 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 148

svojih gospodara. A mozda bi trebalo uvesti lijep obicaj, koji je svojim
            primjerom ostavio Bekir-aga Djugum, da svi umiru sa svojim gospodarem, kao
            indijske zene sa svojim muzem, jer nije posteno da svoju odanu sluzbu zavrse
            izdajom, sluzeci drugome. Doduse, to bi moglo imati i rdjave posljedice, da se
            vise niko ne prihvati vaznijeg polozaja, cime bi narod bio grdno ostecen, ali za
            lijepo nacelo treba nesto i zrtvovati.

            O trgovcu hadzi-Fejzi sam rekao malo. Da je dobar covjek, i da nit je pruzao
            priliku, kao sto je pruza svim mladjim ljudima koji nisu gadljivi i sitnicavi, i
            prihvataju paznju i bliskost hadzi-Fejzinu, sto nije mala ni nevazna stvar u
            ovom hladnom i bezdusnom svijetu. Fejzo je mekan i sirok covjek, i trazi malo
            a pruza mnogo, ali ja nisam imao razumijevanja ni za njegovu sirinu ni za
            bliskost, sto je moja krivica a ne njegova.

            A onda sam izgubio volju da se segacim, usiljavajuci se da ga uspravim
            oporom salom. Primijetio sam da on jedva slusa. Naveo me da govorim, kako
            bi ostao sam sa sobom.

            Ucutao sam.

            Nije se zacudio, nije upitao zasto sam prestao da govorim, polako se okrenuo
            prema visokom jablanu u dvoristu, i lice mu se opet bolno zategnulo.

            Zasto ga ne bih suocio s tugom, izravno? Pristao sam na njegovu zelju da
            pricam sta bilo, kako bi on mogao da davi svoj bol, odbijajuci ga. I pogrijesio,
            kao i on.

            Pomenucu mu njegove mrtvace, neka se navikne da bude s njima.

            - Je li hafiz Abdulah sjedio na tom mjestu?

            Pogledao me iznenadjeno, kao da se cudi kako sam pogodio njegove misli. Ali
            nije odgovorio. Ustao je sa secije i poceo da hoda po sobi, stezuci sake
            uobrucene na krstima.

            Nisam odustao.

            - Sigurno je volio da gleda onaj jablan?
            - Kako znas?
            - Vidim po tebi. Stalno mislis na njega.

            Stao je kraj prozora, okrenut ledjima. Kako znas? - rekao je. Hoce li nastaviti
            razgovor o mrtvom prijatelju, sjecajuci ga se dok je bio ziv, ili zaleci zbog
            njegove smrti?

            Ali, Sehaga je tesko probojan, i ne predaje se lako. Odbio je suocenje, opet.

            Ne okrecuci se, skrenuo je razgovor na mene. Zato me zvao, zato sam i dosao.
            I zastitio se tim razlogom, da me ne pusti u svoj svijet.
   143   144   145   146   147   148   149   150   151   152   153