Page 150 - Meša Selimović - Tvrđava

Ni ja nisam zaboravio njega. Bila mi je mucna ova tisina, medju dva ziva
covjeka, smetalo mi je njegovo ujednaceno kretanje od zida do zida, javila se
u meni i srdzba: zasto me zvao, da ga gledam ovako zatvorenog i odvojenog?
Zasto sam dolazio, da gubim vrijeme, da vidim kako ga ni za trenutak ne mogu
okrenuti sebi?

Treba li sad da izadjem, s prijekornom mislju da sam uzalud dolazio oholom
covjeku?

Necu, ne mogu, nikad se vise ne bih vratio ovamo, ako bih sad otisao. A
mozda mu je potrebna moja pomoc. On tone, kako mu ne pruziti ruku?

Odlucio sam da upadnem u njegovo uporno cutanje, prepadom.

- Znas li zasto su ubili hafiz-Abdulaha?
- Ne znam.
- Ja znam. Bio sam juce u dzamiji. Zastao je, kao udaren.
- Svi su napadali studenta Ramiza, on ga je branio.

To nije bila istina, ali sam namjerno rekao tako.

Naglo je sjeo, odbacivsi oklop, smanjivsi razdaljinu, izasavsi sav iza sanca,
odjednom uvucen u razgovor.

- Sta se desilo? Pricaj! Sve!

Ispiricao sam, ukratko o drugima, opsirno o hafizu, sakrivsi da je zrtvovao
mladica a branio pravdu. Nisam lagao, ali nisam dorekao istinu, da bi, mi mrtvi
starac bio saveznik kod Sehage. Juce mi se zamjerio sto je trazio kaznu za
Ramiza, znam da ljudi nisu savrseni, a razocaran sam kad se u to uvjerim, i
sad sam, ispravljao njegovu gresku, ili zabludu. A mozda nije ni greska ni
zabluda. Trazio je pravdu a ne nasilje, i svima je pred lice stavio ogledalo, da
vide svoju nakaznost, kad vec napadaju tudju. Postupio je hrahro i posteno, ne
stedeci nikoga, zato je i stradao. Nisam pogrijesio kad sam ga uzeo za
svjedoka.

- Onda su ga ubili - uzviknuo je Sehaga uzbudjeno. - Zar i njega!

Zar i njega! I sina i prijatelja. Njih dvojicu je najvise volio u zivotu, obojicu su
ubili. Nista drugo nije vidio, nista drugo nije ga se ticalo.

Htio sam da ga upozorim, nisu samo oni stradali. Ima nesreca i osim njegove.
Pun je svijet nesreca. Znam, ticu nas se samo nase, ali zar i tudje nisu nase?

- Mnoge su ubili, i mnoge ce jos ubiti - rekao sam, misleci na Ramiza.

Ali on kao da nije cuo, drzao je sastavljene pesnice na prsima, kao da
pritiskuje bolno mjesto, blijed, zgrcena lica, sav ustremljen na jedinu misao.