Page 152 - Meša Selimović - Tvrđava

Onda je rekao tiho, ne gledajuci me:

- Nije trebalo da mi to kazes.
- Kazem zbog tebe. Pomiri se s njim. Mrtvog ga prihvati s tugom a ne s
bijesom. Mladi ljudi cesto cine ludosti, jer zele nemoguce. Kao tvoj sin, kao
Ramiz.
- Jesi li prijatelj s tim covjekom?
- Nisam. Jedva se poznajemo.
- Zasto se onda zauzimas za njega?
- Zato sto nece niko, zato sto je sâm, zato sto je posten.
- I tebi je potrebna pomoc, mislio sam da ces govoriti o sebi.
- Meni prijeti sirotinja, njemu smrt. Njegovo je teze.
- Lud li si, boze moj! Sve sto kod nas vrijedi, to je ludo. I moj sin, i ti, i taj
Ramiz.
- Lud je zato sto ne misli o sebi, vec o drugima. Treba li zbog toga da umre?
- Je li vlasti stalo do njega?
- Mnogo. Opeklo ih je ono sto je govorio. Odjednom se izmijenio, pakostan
izraz mu se pojavio na licu:
- Kako bi bilo da im ga otmemo? Pocrkali bi od bijesa!

Eto, taman sam mislio da sam istjerao djavola iz njega, a on sve pocinje po
starom. Bol mu je nanesen tudjom krivicom, i lijek mu je samo nevolja koju ce
on nanijeti drugome.

- Ne bi im bilo lako - slozio sam se, ugledavsi neocekivanu mogucnost za
Ramizov spas. Sehagin razlog me se me tice.

Cudno je kako se nenadno pokrenuo, izraz lica mu nije vise zloslutno mracan,
vec sabrano odlucan, tanak osmijeh oko usana otkriva zamisljenu radost
likovanja, ruke stoje mirno jedna pored druge, tijelo se ispravilo. To je drugi
Sehaga, covjek koji smislja osvetu.

To su trenuci kad sigurno zaboravlja svoj bol. Ali ova njegova pakost nece biti
samo osveta. Pomoci ce drugom covjeku.

Sad ga nista ne bi moglo zaustaviti. A da sam slucajno podstaknuo u njemu
dobrotu, ostala bi blijeda i mlitava.

Koliko je zlo zivlje i marljivije! Neka nam je bog u pomoci.

Udario je dlanom o dlan, ruke su vrsile svoj posao spremno, ne muceci se, ne
grceci se vise.

Usla je mlada djevojka.

- Zovni mi Osmana!