Page 153 - Meša Selimović - Tvrđava

Osman je odmah usao, kao da je cekao pred vratima, a mozda je i cekao,
stojeci s mladom djevojkom. I njemu i njoj oci su sijale kao kandilji.

Sehaga je protrljao ozivjele ruke.

- Sjedi! Treba da spasemo jednog covjeka iz tvrdjave.
- Ima nekoliko nacina - odgovorio je Osman, ne razmisljajuci. - Ja sam za
najskuplji.
- U redu - pristao je Sehaga. To je bilo sve!

Osman Vuk me pogledao veselo, i upitao Sehagu:

- Hoces li da ti donesu mlijeko?
- Poslije.

Vrijeme je da odem, da bi oni mogli da se dogovore nasamu.

Ostao sam duze nego sto sam mislio, i mnogo duze nego sto se Tijana nadala.

Pitace me, zasto me pozvao. Nije me pozvao.

Pitace, o cemu smo razgovarali. Nismo o meni razgovarali.

Pitace, hoce li mi pomoci. Ni on ni ja nismo se toga sjetili.

Pitace, zasto sam onda toliko zadovoljan. Necu znati da objasnim zasto sam
toliko zadovoljan.

13. Otmica

Ta noc uoci Bajrama bila je burna.

Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je docekao u Zajkinoj mejhani,
trijezan, miran, gotovo svecan. Mejhana nije zatvorena za druge goste, kako je
Osman obicno zahtijevao, ali su svi znali da je to njegovo slavlje, zbog
sutrasnjeg Bajrama, zbog dugog Ramazana, ni zbog cega, niko nije trazio
razlog Osmanovu ludovanju, jer bi taj razlog cesto trazili. Znao je da se veseli
kao nijedan covjek u gradu, okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu
tisinu. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih zena bili su tada brizni, jer su
sinovi postajali nemirni, a mlade zene gubile san i, tuzeci se na glavobolju,
dugo u noc sjedile kraj prozora i uzdisale, sto je mnogima donijelo pravu
glavobolju od muzevljevih njeznih saka koje su, za svaki slucaj, istjerivale
ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova.

Sejmeni su se tada okupljali oko njega, i pratili ga po ulicama, strepeci sta ce
Osman izmisliti. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju, bojeci se
njegova neljudskog bijesa.